Reklamni
baner

Reklamni
baner

Satori sa Božom Vrećom

Satori sa Božom Vrećom

Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Ređaju se oblaci koji nose kišu dok ih posmatram sjetno sa terase. Tako zgusnuti bore se sa tamnim pramenovima svjetlosti koji će se preliti u mrak. Razmišljam o poslednjim događajima koji su obilježili prethodna dva mjeseca i uz poluosmijeh konstatujem da ovo je onaj trenutak kad bi duševna mekota sevdalinki otpustile emocije koje sputane tabore duboko u kalusu. A važno je...pustiti glas. Posebno jedan...magičan, harizmatičan, zavodljiv, slobodan, jak, anđeoski...svoj.

"Moje srce je Pandora, evo ti tajne sve odaje" dopire do sluha zvuk, koji je kao i svaki talas uostalom, u stanju da nosi energiju...a energija Boža Vreća je ključ koji otvara kapiju između dva svijeta – svjesnog i nesvjesnog...Tako njegova muzika lako postaje Čarobnica svim onim dušama koje vole istinite muzičke izraze – koji nas pokreću da vjerujemo toj istini koja nam se u tonovima otkrivaju.

"Zato nemoj da mi pričaš, neka oči kažu svoje, dal' u ovoj mojoj tami za te sija srce moje"...polako mi stvarnost upija vibracije koje me vode do dubljeg dijela sopstvene snage. Prolaze mi obrisi uramljenih trenutaka u kojima "jednostavna sloboda", kako je Boža predstavio "Njujork tajms", autentično i hrabro živi svoju umjetnost. Ako uzmemo u obzir da živimo u eri kada ili bezrezervno obožavamo ili nevjerovatno snažno kudimo sve oko sebe, najveći podvig je ne pogubiti se u svemu tome i suprostaviti se nepravdi iz "petnih žila" koje negdje, neanatomskim rječnikom govoreći, pripadaju petlji srca...Božovog.

"Neka spava, ne budite...Njena glava, njene grudi te što su me čekale, što su me sanjale i zorom pratile"...pravo je vrijeme sevdalinke, akšamluka, kad noć smjenjuje dan. Peckaju me ožiljci na ruci. Milujem ih zaštitnički, svjesna da su oni sitnica pri onim unutrašnjim, koje negdje svima nama život dodijeli, a vođena Božovom izjavom u medijima, koja mi osvjetljava svijest, s vremena na vrijeme, kada me obuzmu slični trenuci: "Bitno je da živiš život koji imaš i ne stidiš se ožiljaka koje nosiš. Svi oni su i dalje tu, i oni su od nas stvorili jake osobe. Da nije bilo svih tih ožiljaka, nasrtaja, svih udaraca, sigurno da danas ne bih bio tako samostalan, siguran u sebe, vjerodostojan i istinit."

Kako je samo tog 24. marta u KIC-u Budo Tomović otpjevao "Žute dunje"!

Još u porama lica osjećam klizalište na kojem su se te noći vodeni tragovi sretali i mimoilazili. Ispustila sam iz sebe neki polu-jecaj za koji nisam znala otkud se baš tu zgučio i dalje razvio tik uz njega koji na sceni svijetli u svom predivnom polju žive energije. I samo glas...bez pratnje...meditacija u koju lagano i sada tonem.

"Božo...najbolji si dokaz koji leži u riječima Duška Radovića da skromnost nije za svakoga, da ona lijepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni...Poznanstvo sa tobom i koncert koji si nam priredio je ono što ostaje u vremenu da zrači nam i dalje. Vjerujem da svi, koji smo bili dio publike u srcu kulture našeg grada, nakon one noći možemo pronaći hrabrost da izađemo iz ljuštura i njegujemo otvorenost...jer to je ono nešto najbolje što možemo da učinimo za sebe.

Kao nekom kome je blizak sufizam koji ljubav predstavlja kao božanstvo, znam da razumjećeš stanje u kojem zateknem se svaki put kad slušam tvoje pjesme...SATORI.

Trenutak prisustva.

Odstupanje od glasa u glavi.

Utišani misaoni procesi.

Brisanje njihovog odraza u tijelu u vidu emocija.

Uzdizanje.

Svjetlost.

Zen.

Hvala ti..."

Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Podgorica, 4. aprila 2017. godine

Fotografija: Mario Klein

Prijatelj teksta: #TelenorFondacija

Vrijedi pogledati

Rezultat projekta Kultura Crne Gore na klik (Glavni Grad Podgorica) i Klik za kulturu (Telenor Fondacija)