Reklamni
baner

Reklamni
baner

Moj Galebe...

Moj Galebe...

Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Terasa zbog koje moja rodna kuća već godinama unazad mami uzdah prolaznika...u ovom trenutku mi jako nedostaje. Iako je četiri godine prošlo, još uvijek ne mogu da se naviknem da dom, u kojem sada živim, ne može da mi priušti omiljeni pogled na rijeku Moraču kroz gusto granje bagremova. Nedostaje mi taj mir kada se sakrijem iza saksija gusto posađenog cvijeća i upijam rečenice i rečenice klasika koji me podsjećaju da lijepo je usporiti, jer u nametnutom brzom ritmu života danas se malo ko vraća povećim tomovima knjiga. "Nemamo vremena..."

Kada sam pročitala najavu za predstavu "Hronika Galeb", u kojoj je istaknuto da će biti izvedena na obali Morače, u objektu Galeb, kajakaškog kluba "Morača", da u osnovi teme nosi dva ključna pojma Vrijeme i Prostor i da kao takva predstavlja pozorišnu intervenciju Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) , bila sam oduševljena idejom, konceptom i porukama koje ću dobiti kroz tri dramska teksta naših crnogorskih pisaca Dragane Tripković, Vaska Raičevića i Stefana Boškovića koji su unaprijed naglasili: "Tri dramske etide, pisane u jednom činu, govore o najznačajnijim momentima iz bliže crnogorske prošlosti. Vrijeme u kojem se odigravaju ove tri priče direktno je vezano za prostor podgoričke plaže, na kojoj je izgrađen objekat "Galeb" inspirativne arhitekture, djelo arhitekte Tupe Vukotića. Ovaj objekat smo prepoznali kao izuzetan scenski prostor, koji u autentičnom ambijentu na obali gradske rijeke, uljuljkan u vegetaciju koja ga okružuje, sa isturenim tearasama kao izvedbenim podijumima, simbolizuje duh grada i vraća sjećanje na stare vrijednosti."

Platon je u oku vidio prvo sredstvo navigacije duha...Oko...pretvara svjetlost u nervne impulse. Titra nam oko 90 % informacija...uzalud, ne prihvatamo ih...ili ih kao sve što čovjeku lako padne obojimo ravnodušnošću. Gore od smrti...po meni. Pitam se, koliko je očiju pročitalo cjelokupnu najavu predstave? Koliko je nas izdržalo da do kraja pročita najavu i uvidi da će u takvom ambijentu, u ovo doba godine, imati priliku da na jedan drugačiji, savremen a opet melanholično poznat način, putuje kroz fenomene koje nose 70te, 90te i ove naše godine u kojima (ne)djelujemo. Svidio mi se poziv da osjetimo Prostor i Vrijeme i da sagledamo objektivno dešavanja u tim godinama.

Ovo što slijedi ovdje je moj utisak. Volim da istaknem da nisam kritičar i nemam namjeru da se time u životu bavim. Svaki tekst koji podijelim sa vama je moje viđenje događaja na kojem sam bila, doživljaj umjetnika na sceni i poruka koju sam primila za sebe a koja ne mora da bude ispravna i na pravi način protumačena. Pa opet, vjerujem da ne postoji ispravno i pogrešno, niti način da utičemo kako će neko drugi da doživi istu stvar koju gledamo i slušamo. U tome je ljepota...Sjetite se samo da je Klod Mone dvije godine slikao istu scenu sa dva plasta sijena na polju. U zavisnosti od doba dana, svjetlosti i vlažnosti vazduha, slika je uvijek bila drugačija. Jedan posmatrač i jedan objekat – različita slika.

Te vrele večeri, 22. juna, otišla sam sa prijateljicom ranije da bih napravila par fotografija na obali. Radovala sam se šemi koju sam iscrtala u glavi, vjerujući u snagu entuzijasta Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) da iskoriste još jednu priliku i govore nam o situaciji u kojoj se svi nalazimo. Sama predstava, iz mog ugla, je žustra, tekst i tema aktuelni, toliko da su mi pružili osjećaj skloništa koje pozorište i treba da pruža – da nas budi i tjera na razmišljanje i satre pokušaje sa strane koji od nas pokušavaju da naprave žrtve genocida...ubijene kulture.

Elem...

Godina 1971...drama Prva.

Uz ukus soka od jabuke, kokte i špricera, sve nas je Rosanda Kovijanić, legenda crnogorskog TV novinarstva, na terasi objekta Galeb, podsjetila na vrijeme kada je moj omiljeni Pablo Neruda dobio Nobelovu nagradu za književnost, kada je objavljen četvrti album Led Zeppelina sa planetarnim hitom - Stairway to Heaven, kada su planetu napustili Igor Stravinski, Coco Chanel, Nikita Hruščov, Luj Armstrong...ali i kada je Tito proslavio svoj 79. rođendan. Uvedeni smo na najljepši način u vrijeme "socijalističke sigurnosti u kome možete bez ikakvog straha da zaspite i na klupi u parku".

Muzika...Pogledi...Riječi...

"Ono sve što znaš o meni, to i drugi ljudi znaju, što mi ruku samo daju il na pozdrav mahnu tek..."

"On ne piše nježna pisma, nikad o tome ne govori, ne zna srce da otvori, al ja vidim šta mu značim...on me voli na svoj način..."

"Kud vodi ovaj put kojim smo krenuli, od svega samo znam povratka nema", emotivno nam je otpjevala glumica Karmen Bardak, koja je ljepša polovina emotivnog para četrdesetogišnjaka iz 70tih godina, kada je Jugoslavija pa i Podgorica bila na vrhuncu svoje moći. Crnogorski glumac Aleksandar Radulović, u ulozi uglednog profesora univerziteta, komunista, podsjetio nas je da su te generacije, vaspitane u slobodi kritike, koje su učile da prepoznaju istinu i glasno govore ono što misle, recitovali Lorku, Aragona, Majakovskog, Bloka, Jesenjina, Ivana Gorana Kovačića, Daviča, Vladimira Nazora, Šantića, Disa, Crnjanskog, Desanku Maksimović, Jovana Jovanovića Zmaja...ali i da je pozvan na odgovornost zbog svojih liberalnih stavova. I baš noć uoči sastanka, koji ga čeka da snosi odgovornost, on sa svojom ženom raspravlja o nacionalističkim stavovima...

"Stvari se moraju protresti..."

Godine u kojima roditeljima nisam bila ni na kraj pameti da me stvore. Godine o kojima samo mogu da slušam...i poslušam...jer sam sredinom 80tih pjevala "iz mozga" pjesmu koju sam i te noći čula: "Naš korak nije tako čvrst, jer nismo mi vojnici pravi, iako istu kapu i zvezdu nosimo i mi na glavi. A ipak mora da se zna, u armiju poslali smo tate da jedno vreme ostanu tamo a posle da nam se vrate. Pozdravite moga tatu..."

"...naše zemlju su nastale na bratsvu i jedinstvu i između njih nikada neće postojati granice..."

Godina 1993...drama Druga.

"Ja sam sama. Jedanput u sto godina otvaram usta i govorim, i moj glas tužno odjekuje u ovoj pustoši i niko mene čuje...Ni vi me, blijede svjetlosti, ne čujete... Pred zoru vas rađa smradna močvara i vi lutate do zore, ali bez misli, bez volje, bez treperenja života. U strahu da se u vama ne pojavi život - otac vječne materije, đavo, svakog trenutka vrši u vama, kao i u kamenju i u vodi, izmjenu atoma i vi se neprekidno mijenjate. U cijeloj vasioni ostaje stalan i nepromjenljiv samo duh. Kao sužanj, bačen u prazni duboki bunar, ja ne znam gdje sam i šta me čeka. Za mene nije tajna samo to da mi je suđeno da pobijedim u upornoj, žestokoj borbi sa đavolom, načelom materijalnih snaga, da će se poslije toga materija i duh sliti u divnoj harmoniji i da će onda nastupiti carstvo vasionske volje. Ali to će biti samo onda kada se malo pomalo, poslije dugog, dugog niza hiljadugodišta, i mjesec, i sjajni Sirijus i zemlja pretvore u prah... A donde - užas, užas..." vrišti Čehovljeva Nina Mihajlovna Zarečna sa usana našeg glumca, Aleksandra Radulovića. Čehovljev Galeb ukazuje na nepremostive razlike između stare i nove generacije, ali i o ljubavi prema umjetnosti...a na Balkanu kuljaju rat, siromaštvo, crno tržište, bijes, nezadovoljstvo, nevjerica, mržnja, sankcije, nemaština, glad.

"I ja sam gladan i meni neko treba da napuni dušu malo!"

Devedesetih ljudi izbjegavaju istinu, koriste zaobilazne puteve za svoje govore i time srljaju u opasnost ne znajući šta je šta i žmureći pred zlom koji se širi iz Pandorine kutije.

Moje kasno djetinjstvo...ni dotaknute magareće godine a svjesnost da ludilo se dešava, da sve je na prodaju...a najviše duše. Odjekuju ćoškovi...maestralno potisnuti.

Godina 2016...drama Treća.

Sadašnjost. Suočavanje novih generacija. Osjećaj svejednoće. Ravnodušnosti...

Riječi od kojih se ježim kada ih čujem izgovorene pod tim akcentom i na taj način - "rastezanjem" da mi pete prži od bijesa. Ljuta sam. Tužna sam. Kiselo. Slano. Pa opet...ne mogu da osuđujem.

Živimo "u brzini". Mi smo novim generacijama donijeli "ubrzanje" i upravo su one njegova najveća žrtva. Mnogo brže sazrijevaju uz prenatrpane dnevne programe obaveza, od privatnih časova, baleta i treninga. Misleći da im činimo uslugu time što im pružamo da budu dio onog za šta mi nismo imali priliku, nenamjerno smo ih lišili djetinjstva a time i maštanja u dokolici. Uz to, preplavljenost informacijama u medijima, od kojih je većina potpuno nebitna za naše živote, dovode mozak u "požuri" brzinu tako da se više uopšte ne isključuje.

"Hajde da svi malo usporimo..." – pomislila sam dok me grlila jedna od polaznica dramskog studija "Prazan prostor" na kraju predstave...jer..."umjetnost ima i te kako veze sa sporošću koja se ostvaruje usred haosa. U ovoj ostvarenoj mirnoći zarobljeno je zrnce pažnje usred mora nepažnje" (Sol Belou).

Još uvijek prerađujem iskustvo sa predstave. Osvrćem se unazad i posmatram sebe u prethodnim danima. Vidim se u odvojenom vremenu za uživanje u sasvim običnim trenucima u životu. Intuitivno i sporo mi se uvriježila poruka koju sam uzela za sebe sa obale rijeke koju volim...

Zbog ovakvih događaja volim i "utrobu" teatra. A vi...?

Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Podgorica, 27. juna 2016. godine

Fotografija: Culture Corner tim

Prijatelj teksta: #TelenorFondacija

Vrijedi pogledati

Rezultat projekta Kultura Crne Gore na klik (Glavni Grad Podgorica) i Klik za kulturu (Telenor Fondacija)