Reklamni
baner

Reklamni
baner

Scena...mjesto gdje se čuda dešavaju

Scena...mjesto gdje se čuda dešavaju

Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Vladimira Domazetovića je nemoguće ne primijetiti. Komunikativan, duhovit, drugačiji...Buntovan, ali na zavodljiv način. Dok govori, priča cijelim tijelom. A dok svira?

Do sedmog avgustovskog dana ove godine, sticajem okolnosti ili pak zbog brzine života i potrebe da budem na svim željenim mjestima, nisam prisustvovala trenucima kada rukovodi crno – bijelim svijetom klavirskih dirki. Radovala sam se koncertu na Cetinju, u okviru osmog Međunarodnog muzičkog festivala Espressivo, kada je nastupio sa violončelistkinjom Katarinom Stanković i klarinetistom Veljkom Klenkovskim (Trio Domazetović). Željela sam da i zvukom provjerim da li me intuicija vodi ispravnom zaključku – da je osoba snažne višeslojne ekspresije...

Slušajući kako našim bićima približava Šumanove bajke, zatekla sam sebe kako ne mičem pogled sa njegovih ruku..."Ono što postoji u svijetu kao suština, stvarnost ili mašta prvo prolazi umjetnikov duh, a zatim kroz ruke, a one su toliko izvrsne da istovremeno jednom jedinom pogledu pružaju skladnu harmoniju..." (Leonardo da Vinči).

Barska i podgorička publika su 26. i 27. novembra imali zadovoljstvo da ga slušaju kao solistu u izvođenju Mocartovog klavirskog koncerta u C-duru br. 21 sa Mitteleuropa orkestrom koji je nastao uz podršku i dobru volju italijanske regije Friuli Venezia Giulia u cilju isticanje vrijednosti muzičkih talenata ovog područja. Koncerti su organizovani kao rezultat saradnje regije Friuli Venecija Đulija, Ambasade Italije u Crnoj Gori, Muzičke akadamije sa Cetinja, JP Kulturnog centra u Baru i Muzičkog centra Crne Gore.

Mediji su prenijeli sjajnu atmosferu i veliku posjećenost ovim koncertima, što ukazuje da su pojedini sebi dali priliku da ih klasična muzika podstakne na razmišljanje, što je jednako dobro kao što su neki pružili sebi mogućnost da im ostane osjećaj da im je bilo prijatno u tom trenutku. Bogatija za oba iskustva bila sam srećna zbog prilike da razgovoram sa našim cijenjenim umjetnikom u njegovom domu, uz zvuke klasične muzike.

CC: Djetinjstvo, klavir i Vi...da li se sjećate koju ste prvu kompoziciju odsvirali?

VD: Prvu kompoziciju i prvi javni nastup imao sam u okviru koncerta učenika niže muzičke škole u Domu kulture u Baru. Imao sam 8 godina i svirao sam Bahov Menuet u G-duru.To je bio moj prvi i poslednji nastup u Domu kulture u Baru do koncerta koji sam održao 26. novembra, a koji ste pomenuli.

CC: Na Youtube kanalu sam imala priliku da odslušam Vaše izvođenje Studie broj 1 autora Borisa Papandopula, kada ste imali 12. godina (Izvor: Vladimir Domazetović, koncert u Baru, 1988. godine). Nakon samo 4 godine ste kao najmlađi student Univerziteta Crne Gore upisali Muzičku akademiju u tadašnjem Titogradu. Kako biste opisali taj veliki trenutak u Vašem životu i susret sa ostalim kolegama koji su bili stariji od Vas? Kako su Vas dočekali?

VD: Nijedan trenutak, čak i onaj koji je manjeg značaja za mene, ne bi se desio bez nečije pomoći, uputstva i podrške. Moram spomenuti našu profesoricu Manju Radulović Vulić, prvog dekana Muzičke akademije, koja je od prvog susreta sa mnom i mojim muziciranjem bila i ostala glavna podrška sve do njenih poslednjih dana života.

Na njenu inicijativu, nakon završenog prvog razreda srednje muzičke škole, sa 16 godina sam upisao Muzičku akademije u tadašnjem Titogradu. Drago mi je što sam već prve godine na akademiji opravdao njen postupak i vjeru u mene, tako što sam osvojio nagradu na međunarodnom takmičenju u Rimu 1992. godine. Moj rezultat je bio značajan, ne samo zato što sam svirao izuzetno jak i zahtjevan program za koji sam se dugo pripremao već i zato jer konkurencija bila jaka. Može se reći da je to bio moj prvi dio vraćanja duga i iskazivanja zahvalnosti profesorici Manji Radulović Vulić, što činim i danas zajedno sa kolegama. Bez nje sigurno ne bismo imali priliku da iskažemo naš kapacitet, talenat i trud koji smo unosili pri svakodnevnom vježbanju.

Što se tiče reakcije starijih kolega kada sam sa 16 godina upisao akademiju, uz predavanja, vježbanje, naporan rad i svakodnevno putovanje do Bara, nisam ni shvatao a time ni obraćao pažnju na to. Svi znamo kakve su reakcije u tim situacijama, jer u svakom poslu na uspješnog mladog čovjeka gledaju i reaguju na isti način.

CC: U periodu od Vaše 19. do 22. godine boravili ste u Parizu, gdje ste na Visokoj školi AlfredCortot, u klasi profesora Marijana Ribickog, stekli diplomu pijaniste – izvođača. Edukacija nije samo prenošenje iskustva i znanja već i sistem kojim se mijenja sopstvena vizura. Šta se, u tom smislu, promijenilo kod Vas nakon školovanja u Parizu?

VD: Kao djetetu iz provincije ukazala mi se prilika da se upoznam sa jednom od najvećih svjetskih civilizacija, posebno kada se radi o umjetnosti. Ne treba opisivati Pariz i šta sve ovaj sjajan grad pruža...za mene je bio otkrovenje od samog izlaska iz aviona do stupanja na prag jedne od najpoznatijih evropskih škola kada se govori o pijanizmu.

U tom periodu, prije sada već 20 godina, škola je imala 63 profesora klavira. Konkurencija je bila velika. Ispiti su bili pravi mali međunarodni konkursi. Stotinjak studenata, koji su u tom trenutku bili na određenoj godini, svirali bi u okviru prve etapa koja je predstavljala polufinale. Do finala bi prošlo od 20 do 25 studenata, a godinu bi završilo od 10 do 15 studenata. Zaista je bio u pitanju jedan rigorozan režim rada u kojem sam, kao dijete iz provincije, bez velikog iskustva osim iz oblasti muzike, sa velikom vjerom u sebe i talentom koji sam nosio a koji se potvrdio u Parizu jako brzo po dolasku, isplivao odmah u vrhu klase profesora Ribickog.

Nosim sjajna iskustva i uspomene iz tog perioda koje uključuju sviranje u jednoj od značajnijih muzičkih sala a to je upravo sala moje bivše škole, koja i nosi ime po osnivaču, najvećem francuskom pijanisti, Alfred Cortotu, a u kojoj sam svirao oko 30 puta. Svirao sam i u Poljskoj ambasadi, Slovenskom kulturnom centru itd.

To je bio period svakodnevnog druženja sa klavirom. Profesor Ribicki nas je jednom nedeljno okupljao kao svoju klasu, upravo u sali koju sam prethodno pomenuo, u kojoj smo imali naše interne časove kada smo se kalili za predstojeće ispite i koncerte. Na taj način je profesor Ribicki utvrđivao i izvlačio ko je spreman i do koje mjere može da svira na koncertu. Koncerti, koje je organizovao u sali Alfred Cortot, održavali su se svakog utorka. Kada uzmete u obzir pomenute koncerte naše klase na kojima sam često svirao, uključujući i gostovanja velikih pijanista, naše interne časove četvrtkom, dva časa klavira nedeljno sa profesorom i svakodnevno vježbanje, može se slobodno reći da je zaokruženo lijepo i značajno druženje sa muzikom, kolegama, velikim scenama u Parizu ali i sa ljudima od kojih smo mogli u svakom trenutku nešto da naučimo, a među kojima nisu bili samo muzičari.

Tako da se može reći da je Pariz zaista jedno veliko iskustvo za mene, posebno kada uzmete u obzir da sam imao 19 godina i da sam došao iz Bara, u kojem se muzička škola, na moju sreću, otvorila one godine kada sam je upisao sa 7 godina. Sreća me je zaista pratila na tom putu od samog početka ali mislim i da sam je opravdavao svakodnevnim vježbanjem od 5 do 8 sati, posvećenošću u pravim trenucima kada je to bilo nužno za karijeru, što mi se i vraća na dobar način.

CC: Da li ste, za sve ove godine koliko ste prisutni u muzici, imali priliku da vidite kako nekom izuzetnom čovjeku Salijeri njegovog života nije dozvolio da postane Mocart? Koliko je danas teško uspjeti od takvih u Vašoj profesiji?

VD: U svakoj profesiji, ne samo u ovoj koja je surova, svako ima nekoga ko mu ne želi dobro i ko ne želi da ga vidi ispred sebe. Ograničenost talenta, mogućnosti, kapaciteta budi nešto loše u tim ljudima koji u sebi imaju crtu da osporavaju rad, trud i uspjeh drugih. Njihova sopstvena ograničenost za daljim napretkom jača njihovu želju da, kad nisu ni oni mogli dalje od postignutog, pokušavaju da negativno utiču na napredak drugoga. Jednostavno treba prihvatiti da je to slučaj u svakom poslu i izdići se iznad tih pokušaja daljim i upornim radom na sebi. Vjerujem da pravda uvijek ispliva i da vrijeme uvijek pokaže koliko je taj neko mali i nesposoban kao što istakne koliko ste vi sposobni jer imate vjere i kvaliteta da to i pokažete uprkos sabotiranjima. Želim da poručim mladim ljudima koji su nađu u takvoj situaciji da ne odustaju i da se bore.

CC: Kada sam već pomenula Mocarta, željela bih da istaknem iz Vaše biografije da ste sa 14 godina prvi put nastupili sa Simfonijskim orkestrom RTVCG kada ste svirali solističku partiju u Mocartovom Koncertu u C-duru KV 467. Istu partiju ste svirali sa Mitteleuropa orkestrom 26. i 27. novembra u Baru i Podgorici. Približite nam energiju i emociju sviranja tada i sada?

VD: Moje prvo iskustvo sviranja sa orkestrom bilo je tada kada sam imao 14 godina zbog čega opet moram da spomenem ljude koji su nas pazili i obraćali pažnju na nas, kao što je profesorica Manja Radulović Vulić. Da meni, kao i još nekim mojim kolegama, nije pružena šansa da sviramo sa simfonijskim orkestrom u tim godinama, plašim se da se moglo desiti, uslijed nekih nepredviđenih okolnosti koje ne možete da spriječite, trasiranje drugačijeg puta. Zaista puno stvari mora da se poklopi da budete u pravo vrijeme na pravom mjestu. Imao sam sreću da su u to vrijeme ljudi imali sluha za mene, mog velikog prijatelja Mirana Begića i još par kolega, i da su vjerovali da možemo to što smo pokazali i pokazujemo svojim radom.

Nažalost, danas to nije slučaj, čak možemo reći da su mladi ljudi zapostavljeni. Slabo im se vjeruje, slabo im se pruža prilika iako ih uvijek ima u Crnoj Gori. Tada, kada sam imao 14 godina, niko nije mogao garantovati da ću postići uspjeh iako su znali da puno vježbam, da imam potencijal...mogao je da se desi debakl. Ako razmišljamo na način da nismo sigurni da će koncert, koji bi imao mladi čovjek, biti dobar, onda im nikada ne bi pružili šansu. A nama je neko pružio tu šansu i po cijenu debakla, sa svjesnošću rizika koji je uvijek prisutan. Poseban osvrt moramo imati upravo na činjenici da sam sa 14 godina svirao istu zahtjevnu kompoziciju koju sam svirao sa pomenutim italijanskim orkestrom. Bio je to fascinantan susret sa samim sobom iz perioda kada sam imao 14 godina. Scena je mjesto gdje se čuda dešavaju jednako kao i u glavi dok svirate – proletjelo mi je 20 do 30 godina od kada sam stavio prste na dirke. Sažmete u jednom trenutku svu različitost emocija od tuge, sreće, preko zebnje, straha i oduševljenja...obuzmu vaš duh i uz svo iskustvo i znanje izađe melodija koja svojom energijom uznese publiku, što je bio slučaj sa koncertom u Baru.

CC: Mocart je zaista bio nešto posebno, toliko da je, između ostalog, prije 20 i više godina postao popularan tzv. Mocartov efekat. Jedna studija je ukazala kako muzika koju je komponovao ima čitav spektar dobrih uticaja na zdravlje i inteligenciju, a prema nekim izvještajima koji su objavljeni i u britanskom dnevnom listu – The Guardian – išli su toliko daleko da su govorili o tome kako u fabrici u Njemačkoj mikrobi brže razgrađuju biološki otpad dok sa zvučnika dopiru Mocartove melodije. Kako iskoristiti zvuk za poboljšanje kvaliteta života? Znači li to da je bavljenje muzikom dobra osnova za zdrav život?

VD: Sve zavisi ko je konzument i na koji način se konzumira muzika. Ne doživljava muziku isto onaj ko se profesionalno bavi klasičnom muzikom ili onaj koji je pusti da se relaksira. Samim tim ne mogu da ulazim u naučne detalje i dokaze, bili oni tačni ili ne, ali sam siguran da nešto postoji. Negdje sam pročitao da se čak preporučuje ženama da tokom trudnoće slušaju Mocarta.

Izuzetno je bitan doživljaj muzike, jer nema ni muzičara koji se bavi klasičnom muzikom koji će je na isti ili sličan način doživjeti samim tim što to zavisi od same osobe. Nekoga Mocart asocira na tugu, nekog na dramatiku, nekog na najveću sreću dok svira njegove kompozicije. Ne možemo se u tom dijelu baviti generalizacijom.

Pogledajte...sjedimo, pričamo, gledamo Mezzo kanal, slušamo Malerovu simfoniju u izvođenju izraelske filharmonije i moja supruga, Vi i ja smo stali oduševljeni prije svega vizuelnim a onda naravno i audio efektom. Ali, sa druge strane kako to da doživi neko ko raste u sredini u kojoj su ljudi gladni, željni i potpuno iznutra prazni od te želje da nešto čuju, dožive i vide? No, ne mogu ni znati ako im se ne nudi. Dokaz za to je koncert u Baru o kojem smo pričali. Pazite...na koncertu u Baru, gradu od oko 40.000 stanovnika, u zimskom mjesecu u 21h bilo je 500 ljudi. Ako bismo pravili poređenje, može se izjednačiti sa 20.000 ljudi koji bi došli na koncert klasične muzike u Beogradu. To je dokaz da ovdje ljudi itekako znaju šta je lijepo...ali teško je sve dok i dalje imamo elementarnih problema, počev od osnovne podrške da se ovakav koncert uopšte održi, kada imate utisak da se borite sa vjetrenjačama. Naravno, ne smijemo se predavati, posebno ako se sjetimo kroz koje smo godine prošli...Trebamo biti uporni i težiti tome da ljudi budu upućeni, jer imaju to u sebi, samo ih treba probuditi...

CC: UNESCO studija o univerzitetskom obrazovanju ukazuje da će tokom sljedećih 30 godina u svijetu diplomirati više ljudi nego u cjelokupnoj dosadašnjoj istoriji. Dakle, diploma sama po sebi već neko vrijeme nije dovoljna. Tim prije, mladim ljudima su potrebni profesori koji iskreno rade na njihovom razvoju. Vi ste poznati kao laureat brojnih takmičenja...ali i Vaši studenti. Studentske ankete u vezi Vašeg angažmana su izuzetno afirmativne. Karakteriše Vas iskrena emotivnost u radu sa studentima. Rekla bih da živite, dišete i mislite muzikom i da je to jedan od pokretača Vašeg pedagoškog stila. Koji su drugi pokretači?

VD: Rad sa studentima je osjetljiva stvar. Oni su toliko različiti da samim ulaskom jednog a izlaskom drugog studenta, imam osjećaj da se arhitektura prostorije mijenja njihovom različitošću. Naravno, ne možete svakom studentu prići na isti način.

Kada sam kod kuće, razmišljam šta ću sjutra reći studentu, na koji način ću sa njim riješiti određenu frazu koju svira a ima problem sa njom...ili ukoliko mu nisam dobro pomogao na prošlom času, nastojim da nađem drugačiji pristup. To su stvari koje nosim kući, jer ako se iskreno bavite time ne možete sve to zaključati onog trenutka kada napustite učionicu.

CC: Kad Vas čujem da tako govorite, ne mogu da ne pomislim da time zapravo nastavljate put profesorice Manje Radulović Vulić i da i na taj način vraćate za vjeru koju je imala u Vas?

VD: Meni je drago što možete da vidite tu parelelu u dobročinstvu i odnosu između studenta i profesora. Ali, ako to postoji, to je zato što sam ja takva osoba a ne zato što tjeram sebe da budem takav. Drugačije to ne bi ni izdržalo...Jedno od najvećih zadovoljenja osjetim kada uspijem studentu da prenesem ono što želim i znam, i kada vidim da je shvatio. To je jedan od mojih najvećih zadovoljstava i zbog toga volim pedagogiju. To je zadovoljstvo koje se može mjeriti sa uspješnim koncertom...kada vidim da je studentu zaiskrilo oko, jer sam mu otkrio nešto što on do tada nije znao, o čemu nije razmišljao ili ga je možda pogodilo u neku emociju koju do tada nije otkrio na taj način. Onda se rađa jedna nevjerovatna veza...Naravno, nemoguće je očekivati da se to dogodi sa svakim studentom, jer dosta toga zavisi od njihovog intelekta, talenta...ali, kada radite sa studentom kojeg pogađaju vaše riječi i emocija i uzvraća na pravi način, par godina takvog rada utiče na stvaranje nevjerovatne veze između vas i tog mladog čovjeka.

CC: Ove godine ste bili član žirija prvog međunarodnog pijanističkog takmičenja Manja koje je u maju održano u Podgorici. Iduće godine nas čeka violinističko takmičenje. Na osnovu ovogodišnjeg iskustva, da li biste i šta promijenili u konceptu pijanističkog takmičenja koje je planirano za 2017. godinu?

VD: Zahvaljujući dekanu Muzičke akademije, Miranu Begiću, za ovogodišnje pijanističko takmičenje Manja u žiriju smo imali dva čovjeka koji su žive legende samo pripadaju različitim generacijama – Dimitrija Baškirova i Vladimira Viardoa. Svima nama bi trebala da bude čast što je Dimitrij Baškirov, jedan od nažalost još samo nekoliko živih pijanista te generacije, došao u Crnu Goru. Naravno, isto se može reći i za Vladimira Viardoa koji pripada mlađoj generaciji. Pomagajući Baškirovu tokom njegovog boravka u Podgorici, obraćao sam se ženama koje rade na šalteru sa rečenicom: "Izvinite, gospođo, znate li sa kim razgovarate? Ispred Vas je najveći pijanista današnjice." Jednostavno mi je bilo žao da ljudi ne znaju ko je ispred njih, da ne znaju sa kim su se upoznali...Po mom mišljenju, najvažnije dvije ličnosti, od kada ja znam za sebe, koje su ušle u Crnu Goru su Dimitrij Baškirov i Vladimir Viardo. Naravno, za nekog je to neki fudbaler ili političar, za mene su upravo ova dva muzička velikana.

Uzeću za pravo da kažem, i u ime mog velikog prijatelja i kolege Bojana Martinovića, da je za nas bila ogromna čast da smo sjedjeli u žiriju sa dvije legende pijanizma, čija riječ se toliko poštuje u svijetu da se njihova kritika i ocjena određenog studenta nikada ne dovodi u pitanje. Što oni kažu to je amin u svijetu...

Kada govorimo o tome šta bi trebalo promijeniti, mislim da treba da naučimo svi kolektivno da prepoznajemo prave vrijednosti i ne dozvolimo sebi da ih propustimo, što je bio slučaj sa prvim takmičenjem. Sa druge strane, treba imati u vidu da Muzička akademija postoji samo 35 godina i da ne može da bude takmac sa Moskvom, Izraelom, Varšavom, Parizom ali treba da cijenimo ono što imamo. Važno je raditi na svijesti da ljudi krenu drugačije da doživljavaju i proživljavaju stvari koje su im date. Moramo biti svjesni činjenice da npr. kada Vladimir Viardo dođe u Pariz da drži seminar, studenti iz Japana dolaze da rade sa njim. Na moje iznenađenje, takmičenje nije dovoljno ispraćeno od strane muzičara, profesora i đaka iz crnogorskih muzičkih škola - kuda ćete bolji primjer pružiti učenicima do da ih odvedete da čuju vodećih 9 mladih pijanista koji grizu da ostave što bolji utisak? Kako to zamijeniti sa jednim klavirskim časom dok vam upravo oni sviraju u vašoj zemlji, na par kilometara od vas? Navešću Vam primjer da o Baškirovu studenti već čitaju i uče iz knjiga a kod nas ne postoji svijest da to treba uopšte ispratiti...i to od strane onih koji se bave klasičnom muzikom, a očekujemo, evo i ovim intervjuom smo se bavili očekivanjima, od strane ostalih ljudi da to učine.

CC: Na snimku Vašeg koncerta iz 1988. godine, koji sam pomenula na samom početku, voditelj kaže da ćete vjerovatno učestvovati na Barskom ljetopisu. A Vi ne samo da ste učestvovali, nego ste od 2006. godine angažovani kao selektor muzičkog dijela programa festivala Barski ljetopis. Skoro 10 godina ste na toj funkciji i to je jedan od načina kojim pomažete razvoju muzičke kulture u Crnoj Gori. Da li smatrate da je narod bez kulture osuđen na propast?

VD: Naravno da jeste. Upravo smo pričali prethodno o tome. Sa druge strane imamo ljude koji su željni kulturnih dešavanja. Na Barski ljetopis su poslednjih 10 godina došla neka najveća evropska muzička imena. Kad god bi oni svirali, uvijek se tražilo mjesto više. U tom slučaju ne osjećam samo lično zadovoljstvo već i zadovoljstvo zbog progresa sredine, kada vidim zadovoljna lica nakon koncerta jednog vrhunskog izvođača...niko ne može biti srećniji od mene, prije svega jer je to grad odakle sam. Jednako sam tada srećan kao što sam bio srećan nakon koncerta u Baru, 26. novembra, kada sam vidio kako su ljudi zadovoljni, kako se smiju, kako su ostali bez teksta...i posebno moram naglasiti – bilo je dosta mladih ljudi. Bar je zaista doživio veliku evoluciju i to nije samo moja zasluga ovih 10 godina, već svih 28 godina koliko Barski ljetopis postoji. Od 25 festivala, od kada sam se pojavio sa 14 godina, na 24 sam svirao...porastao sam uz taj festival. Iskreno mi je stalo do Barskog ljetopisa, Kulturnog centra, muzičke publike i njihove edukacije u mom gradu. Borim se, trudim se i naravno tu je i povratna reakcija bez koje čovjek sam ne može ništa da uradi.

CC: Vinston Čerčil je rekao da čovjek svoj vlastiti svemir stvara u hodu. Kada pogledate unazad, koji su bili Vaši ključni koraci?

VD: Ključni koraci su najmanje dolazili iz moje organizacije, već su se dešavali spontano. Prije svega, sa 15 godina sam došao u klasu sjajnog profesora Slave Gabrijelova, najvećeg profesora klavira kojeg je Muzička akademija u Crnoj Gori do sada imala. Sljedeći korak je bio odlazak u Pariz, što se ne može reći da je bilo slučajno jer se pripremao zahvaljujući mojim uspjesima na značajnim takmičenjima u bivšoj SFRJ. U oba slučaja sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Korak koji je bio značajan za mene je i susret sa Vladimirom Viardoim u Parizu, sa kojim sam u puno navrata radio. To su profesori čijih se riječi i danas sjećam i dalje se njima vodim, kako prilikom rada sa studentima tako i sa samim sobom.

CC: Kako njegujete i štitite umjetnika u sebi? Koja je Vaša oaza mira?

VD: Umjetnika u meni štiti moja introvertnost. Ne dolazim u kontakt sa ljudima osim kad moram i onda me to ne skreće sa puta. Ne kažem da je to recept kako sačuvati umjetnika u sebi, možda to nije pravi način, ali sam siguran da je mene baš to sačuvalo od spoljnih uticaja...Rijetko i malo ko može da izvrši uticaj na mene, osim naravno veliki svjetski umjetnici. Pametnije ljude od sebe nijemo slušam...mogu da ih slušam danima jer sam srećan što sam uopšte tu, uz njih.

Priroda je moja oaza mira.

Na internet portalu o kulturnim događajima u Crnoj Gori – Culture Corneru – naši korisnici mogu pronaći događaj u skladu sa svojim preferencijama. Na kraju intervjua uvijek iskoristim priliku da postavim par kratkih pitanja u cilju sticanja slike o onome šta vole moji sagovornici.

CC: Vaš muzički izbor za dobru atmosferu?

VD: Funk i house muzika.

CC: Pozorišna predstava koja je na Vas ostavila poseban utisak?

VD: Nažalost, ne mogu da se pohvalim da sam puno predstava odgledao. Ima ljudi koji pročitaju tri knjige i jednu od njih proglase životnom...tako da, iz poštovanja prema umjetnosti i pozorištu, ne mogu da kažem da imam svoju omiljenu predstavu, jer ih nisam dovoljno pogledao.

CC: Omiljeni crtani film?

VD: Pijetao Sofronije.

CC: Književni citat koji Vas najbolje opisuje?

VD: Ne bih izdvojio poseban citat, jer sada zaista ne mogu da se odlučim za pravi.

CC: Zemlja koju niste posjetili a željeli biste?

VD: Azija u širem smislu, kao kontinent.

CC: Hvala Vam što ste bili naš sagovornik. U Culture Corner timu se radujemo Vašim budućim koncertima i uspjesima, zbog čega ćemo uvijek biti tu da ih promovišemo na našem portalu.

Priredila: Sanja Radusinović, Culture Corner tim

Podgorica, 10. decembra 2015. godine.

Prijatelj teksta: Montenegro Metropolis Media

Vrijedi pogledati

Rezultat projekta Kultura Crne Gore na klik (Glavni Grad Podgorica) i Klik za kulturu (Telenor Fondacija)