Kada umrem,
kada odem,
ti ćeš stajati sama,
sa tobom ptice dvije,
plakaćeš neprestano i kleti
oka dva,
moja,
moja nesanice.
Kada umrem,
kada odem,
dobićeš tek moja pisma,
uplakana,
zalivana,
cvijeće suvo,
na prozoru te gledam,
stojiš nijemo,
trulo,
ta usijana zvijezda koju gledaš,
nijesam ja,
nijesu moje oči,
niti moje usne,
to nijesam ja.
Kada umrem,
kada odem,
negdje daleko,
ti znaš,
pratim i pamtim korake tvoje,
stope ljubim,
mjesec zna.
Kada umrem,
kada odem,
ja, kunem jer sam sam,
ja, kunem ime tvoje,
kunem što te volim,
kada umrem,
kada odem.
