BALADA O PATULJCIMA
Da ih smotrilo ne bi,
ljudsko pohlepno oko,
patuljci pećine vole,
kriju se negdje duboko.
Usred prastarih šuma,
kud gorski vjetar brije,
tuda nijedan čovjek
još uvijek kročio nije.
Zalud se trudili mnogi
njihovim krenuti tragom,
legendom vođeni starom
o tajnoj riznici s blagom.
Gonjeni željom za slavom,
a srca prožetog strahom,
sanjahu magični mač
iskovan zmajevim dahom.
Tražili ulaz u ponor
gdje brda zlata leže
i alem-kamen svjetluca
od koga zle čini bježe.
Praznih se vraćali ruku
iz divljih, dalekih gora,
tek srca čistog se nađe
put do podzemnih dvora.
