Ni pjesma više nema boju.
Ni more zvuka živog vala.
Nit' ja poznam dušu svoju,
nit' je ona mene znala.
Ptica pjêv svoj zaboravi.
Majka čežnjom djecu svoju.
A ja, sitna, ne ozdravi,
sitno vezem pjesmu svoju.
Nit' planina više gori,
što je znanje precijenjeno.
Nit' istina razum mori,
lažju sve obescijenjeno.
Al' što danas – to i jučer,
ista priča – pamet stara;
ista čeljad – nove kuće;
lijenost – hrana zaborava.
N'o se ja ne tužim tome,
nek' je tako do beskraja;
kako drugačije znati –
ko do Pakla, ko do Raja...
Već je meni sva težina
u glavi, i u prsima;
glava jedna tri-put veća,
u njoj leži moja sreća;
tamne oči, dva jezera,
iz prošlosti mi duboke;
njih ja sanjah od rođenja,
gazih rijeke, i potoke...
A sad su me stegle žarko,
i pamet mi oduzele;
'mjesto sunca one sjaje;
mjesečeve sad su mijene.
Oči, moje miljenice,
bistrije ste n'o zvjezdice.
Al' vas nosi luda glava.
Pamet u njoj moćno spava.
Probudite, oči moje,
svoga srca, gospodara.
Probudite, ne žalite,
sa mnom mu je vječnost prava.
Recite mu da ga čekam
na kapiji naših snova;
recite mu, ne časite,
neka dođe, ljubav moja,
da zajedno odsanjamo
što života nam ostade;
Ljubavlju da sahranimo
laži, i sve prošle jade.
D.S.M.
