Poljubi me usnama od plavog satena,
Usnama pređi preko mojih očiju, umiri bure na tim kapcima umornim od žmurenja,
Od čekanja nečeg boljeg, nekog spokoja vrijednog.
Pričaj mi o praznim sobama jednog davno izgrađenog hotela koji sada žudi za bučnim i radoznalim koracima.
Pričaj mi o suncu koje ljepše svojim zracima miluje kožu izmučenu vremenom i iskušenjima.
Pokaži mi mjesto na kojem bi mi ljubio obraze obavijene velom gorkih riječi.
Produži mi ljeto svojim dodirima od svile u kojoj me uspavaš svake nemirne noći.
Prkosno pokaži koliko si sposoban da voliš, a koliko sam ja sposobna da te učinim boljim čovjekom.
Međ' tvojim prstima vječno bih da mi se mrsi kosa ionako neukrotiva
Poput suza dok me gledaš očima djeteta a odveć odraslog čovjeka koji zna kako grliti onu koja nikad ne bi pustila.
Ni njega.
Ni njegove riječi.
Niti njegove korijene.
Vezao si me njima za sebe.
Za te oči.
Za te uzdahe u hladnim noćima dok me željno grliš
I pripijaš uz sebe kao da me nikada više nećeš vidjeti.
Kao da svijet staje a opet, sve se vrti u glavi.
Pričaj mi.
Pričaj o nama.
