Spoznati sebe u svijetu nesvrstanih i nedefinisanih ličnosti veoma je dug proces. Bolan takođe. Pažljivo se prikrada ta potreba za pripadnošću.
Negdje.
Nekome.
Ne svugdje i ne svakome.
Ako se desi da zastane, poguraju je neke već utvrđene norme, na silu uklesani kalupi, površna ubjeđenja istinski neostvarenih.
Tu počinje mučenje i uklapanje, stapanje i poklapanje.
Nadmoć i nepokolebljiva nemoć.
Porazi a prividne pobjede.
Potreba za pripadnošću i dalje raste. Gomila neiskazanih misli se taloži. Sloj na duši postaje sve tvrđi a oči ostaju slijepe za nas same.
Potreba. Pripadnosti.
Svakako, ne treba pripadati svugdje i svakome.
Ali ne smije se ni izgubiti svijest da treba da pripadamo.
I te kako.
Sebi.
