Dok kiša dosadno tutnji
Po krovovima ovog ukletog grada
Vješto se skrivam od sjenke na zidu
Koja mi svojim prisustvom svjedoči da nisam sama.
U meni se skrilo par ličnosti
Nijedna onu sledeću ne podnosi
A sa prvom se teško i susreće.
Samoća mi uši para
I tišina mi pravi rub na srcu koje strpljivo čeka nešto da pokida te niti užasa.
Iznad mene je parče betona koje zabranjuje mojim urlicima da izađu, da se čuju.
Treperenje svijeće me podsjeća na učestalost bola, malo oslabi pa opet nagazi
Svom silinom i nemilosrdnošću.
Sjećanja me stižu iako nemam godine za to,
Premalo su toga ove oči vidjele da bi ih oplakale, a opet dovoljno da sačine more
U kojem ću se jednog dana udaviti
Samo ako se ova kiša nastavi.
