Nije ljubav to što boli,
već neznanje razapeto;
niti razum dušu mori,
već je srce snom prokleto.
Nije srdžba za čovjeka,
već je stanje vanjskog svijeta –
kad se želi što se nema,
a što ima – puno smeta.
Nije tuga urođena,
k'o ni ptica u kavezu,
al' tek pjêv te ptice čuju
kad joj krila, topla, svežu.
Nije sreća da se krije,
jer za svakog stoji druga,
al' se sreća tek osjeća
kad se uzme od svog druga.
Kol'ko ruke ti protegneš
u široko i visoko,
tol'ko snage ti da sjedneš
imaš; vrabac nije sokol.
Al' će vrabac strmoglavo
po zeca, il' zmiju, revno,
jer se pamet i brzina
danas vežu lancem, čedno.
I nekad su, al' se nije
tol'ko misli prosipalo.
Danas svak za sebe drži,
i veliko mu je malo.
Milju nikad vid'o nije,
nit' pregazit nije stig'o,
al' sa kraljem lakše zbori,
neg' sa ocem, ili djedom.
Naopako sve je sada,
jučer, danas, pa i sjutra.
Pamet svugdje ista vlada,
glupost svjetska čini čuda.
Od potoka pute pravi.
Ulje 'mjesto mora stvara.
Glad sa smrću vješto hrani.
U pustinji grad otvara.
Zanosi se visinama,
a sve bliže grobu teži.
'Mjesto duše – trbuh hrani,
od istine lažju bježi.
Lakše mu je poginuti,
nego smrt on da zavrijedi.
Bogatstvo je naš'o mjerit,
ne u Bogu, već u bijedi.
D.S.M.
