Loading...

Paralisana

Da li ste se nekada osjećali toliko preplavljeno emocijama, mislima, da niste znali kako da nastavite...?

Vrlo često imam taj osjećaj - zovem ga preplavljenost, emotivno gušenje - paraliza.

Volim kada me more talasima iznenadjuje, srećna sam kao dijete kad vidim talase, ali, talas emocija, zbunjuje, plaši, ne umijem da se pomaknem, biram da ostanem na tom jednom mjestu i čekam.

Znam da je pogrešno, znam da treba da se pokrenem, svi samo to govore - "Pokreni se, trgni se"... Ali to ne ide tako. Znam. To dobro znam. Tu lekciju sam utvrdila. Ako Van kažu - TRGNI SE, taj nije vodio borbu sa sobom, onu najtežu, gazio sebe, mrzio, pa opet počeo da voli sebe, da traži ruku spasa. Taj nije bio PARALISAN.

Jutros sam pročitala kako treba zapisati sve što te čini uznemirenom, obaveze koje odlažem, ljudi koje izbjegavam, sve sve to staviti na papir i pokušati da izvučeš najvažnije, možda nešta i prekrižiti jer nema potreba da se brinem toliko oko nekih dešavanja, ljudi... Pomoglo mi je, spisak se smanjio, osjećam manji pritisak.

Jedna od stvari sa spiska je - Milin Rodjendan. Znam da ne mogu zaboraviti taj datum, to su oni rodjendani koje pamtim iz djetinjstva, Mila je moja sestra, malo starija, ali posle četrdesete godine nisu bitne koliko da li smo zaista ostale bliske ili  smo stranci, nezainteresovane jedna za drugu. Milu volim, nije mi rodjena sestra, ne gledamo se često, čak i ne čujemo mnogo ali osjećam bliskost. Bliskost bez mnogo riječi, bez kurtoaznih poziva. Poslala sam joj poruku da mi nedostaje da se ispricamo, da me zagrli i kaže da će biti sve ok,... Odgovor je ubrzo stigao, umirio me. 
Mila nije jedina, tu je i moja Marija, Draško, Jovana. Mali broj ali značajan, pravi, istinski, ne izmišljen kako bi rekli da sam komunikativna, volim život i sl. Nije u redu razmišljanje da moraš imati veliki krug prijatelja, biti svuda i u  svemu POZITIVAN, imati super - cool profile na društvenim mrežama i sl. da bi važilo da si SREĆAN, SREĆNA, da voliš život i da si USPJEŠAN, USPJEŠNA! 
Volim život, volim svog sina najviše na svijetu, mnogo pričam sa njim, ima pet godina, ali se odlično provodimo kući, kroz igru, igrice na PC; gledamo zajedno crtane filmove, smijemo se, zajedno ručamo, šetamo, mnogo se smijemo. Ali, nije sve savršeno; previše razmišljam... obuzme me strah od obične prehlade, poželim da mu je otac sa nama, iako znam da je to samo Strah i  da ništa dobro ne bi donio povratak na staro, u vrijeme kada sam mrzjela sebe jer sam osjećala da čovjek kog volim nije srećan pored mene; Još teže mi je padalo saznanje da nikad neće ni biti srećan sa mnom, da je sve pogrešno, od početka...Ljubav nije greška, ali nam je donijela više patnje nego sreće i zato je Paralisana.Zamrznuta. Potisnuta. Da se nikad ne ponovi i ne napravi štetu kakvu je napravila...

Budna sam, ali paralisana, nadam se da će brzo proći, želim da prođe; Poslušnost nije život. Trpljenje nije život. Moj život, moji izbori, moje stradanje, moja sreća.

 

Iva B.G., 18/11/2020, 15:34