-Moje ime je Kozmo.
Svak od nas sobom nosi ime koje znači njegovu ili njenu sudbinu. Ja nisam tumač da rastumačim vašu jer, prost kakav jesam, ne umijem ni svoju. Ali, ono što znam moje ime znači "kosmos".
Zašto sam dobio takvo ime? Ne znam ni sam, ja ga sigurno ne bih izabrao za sebe da sam mogao. Ime, život, religiju neko nametne pa ti vidi kako ćeš se sa tim izboriti. Niko od nas ne pita: Zar mora tako? Ni ja nisam pitao, mada uvijek osjećah u sebi neku mučninu prema njemu. Nisam ga volio. Zašto bi iko normalan ko želi svom djetetu dobro, dao takvo ime?
I tako, majka ne želeći zlo, sakroji mi sudbu od koje ne mogah pobjeći.
Možda sam zato tako zatvoren za druge ljude, nemoj me pogrešno shvatiti, ali, nisam im ljubitelj. Svako druženje za mene je prisilno, nametnuto, a meni samom smeta svak. Ne znam uzrok tome.
Je li to jedan od razloga šo sam uvijek bio ostavljan? Nemam prijatelja, nemam ženu uz sebe, svaka je znala reći da sam nekako dalek, da ne postoji osjećaj topline u meni.
A kakav kosmos može biti osim takav, dalek, hladan.
Ako bi ste se zaputili tamo gore, koliko god da imate topline u sebi, ohladili bi ste se u jednoj sekundi, ugušili zbog nedostatka vazduha, ali ako vas to ne bi ubilo, onda nepodnošljiva, užasavajuća tišina bi.
Čovjek nije stvoren da bude sam.
Da li sam ja, Kozmo greška prirode?
Uvijek sam se to pitao, a da me nema, bi li kome nedostajao? I ako ne volim ljude, zašto se tako bojim da isparim poput pare, da niko ne primijeti?
***
- Molim Vas, Kozmo, zar nisam rekao na prošlom času da ne miješate te dvije boje? I šta se dobili? Gdje su Vam oči zaboga? Znate li Vi da ih imate?
Ćutao sam, kako da odgovorim na pitanje kome ni sam odgovor ne znam. Gledao sam u pod kao kukavica. Pih, zar sam toliki slabić da me kao malu djevojčicu rasplače stariji dječak nasilnik jer mi je oteo traku sa kose?
- Kozmo, nastavlja, ako se ne dovedete u red, moram Vas isključiti sa nastave, i Vaše studije će biti upitne. Moram ozbiljno da razgovaram sa Vama nakon časa.
Super, sad još i da ga slušam kako se iživljava, zar nema drugih oko mene. Eno onaj ćoravi što se uvijek cereka kao lasica, ili ona buljava žaba koja očima vidi sopstveni potiljak . Gdje mene nađe svaki put? Bijesnio sam kao malo razmaženo derište. Mora da je profesor ljubomoran na moj talenat, ja istini na volju, ni ne pamtim da sam čuo kada je imao posljednju izložbu nakon onog fijaska u Lisabonu. Sigurno je to u pitanju. Taj razmetljivac koji sebi ne može pomoći, našao mene mladog, talentovanog slikara da uguši. Samo da on opstane. Balegar.
***
- Sjedite, ne stojite Kozmo. Hoćete li hladan sok, vodu?- pita a nada se negativnom odgovoru, pa mu dadoh ono što želi.
Ne, jedva izustih hvala. Kad sasu vode sebi u grlo, nadiše se vazduha, rastegne, pogleda me upitno, djelujući vrlo orno za diskusiju.
Zavali se u svoju stolicu, sklonivši skice i papire u stranu, preksti ruke i reče: Da čujem kolega, u čemu je problem?- prelazeći očima preko mog lica, kao da traži i najmanji znak bunta koji bi bio odličan povod za svađu koju planira.
- Kako mislite šta je sa mnom, rekoh?- lukavo prebacih loptu na njegov teren.
-Kolega, niste usredsređeni, nedostaje vam elan, ulijenjili ste se, ne dajte mi skice da ih pogledam, kasnite sa radovima, a dobro znate da se ispit približava. I to što sam vidio kod vas, nije mi dalo nikakav zadovoljavajući rezultat. Već duže vrijeme kako primjećujem da na vašim crtežima nema očiju? Ja se odlično sjećam da ste ih morali crtati na časovima, da ste ih morali izučavati. U čemu je problem, da čujem?
Ja nikada prije o tome nisam ni mislio, sada me je zatekao. Kako ne crtam oči? Ne razumijem, pa crtam ih? Rekoh mu tad osiono
-Profesore, ja znam da crtam oči, ne razumijem ovaj razgovor? Želite li da ih sada nacrtam? U sebi sam ponavljao da odustane od toga, ali kao da mu dadoh još više snage da se razgoropadi i unizi me.
-Nemam ništa protiv toga, izolite, na stolu je blok i olovka, možete uzeti dovoljno vremena, sačekaću vas.
Ustao je do prozora, tamo je stajalo neko cvijeće,i čeprkao po njemu, izvadivši makaze i stavivši naočare nebili bolje osmotrio to nešto što je tražio.
Ja sam ostao sleđen. Zar da se dokazujem ovom propalom slikaru? Ovo je zamka, ako ne nacrtam, sasuće salvu uvreda na moj račun, ako nacrtam, naći će hiljadu i jednu zamjerku, a ako odbijem, onda će imati dovoljno argumenta da pođe kod dekana. Ja sam u zamci, i sam sam sebi skočio u stomak.
Misleći šta da radim, uzeo sam da crtam.
Povlačeći tanke, linije, jedva primjetne po hrapavom papiru, tek toliko da naznačim očnu jabučicu, zatim kapke. Linija je išla jedna za drugom, pratile su se bez prekida, Katkad su zastajale, i onda su napravile nagli zaokret i nestajale na papiru. Sijenčio sam djelove oko irisa, na samom kapku. Mislim da sam tada uradio svoju najbolju skicu. Isprobavao sam sa strane oblike obrva. Sve bi bilo za tren gotovo da nisam došao do samog oka. Nacrtao sam krug, a unutra još jedan mali, i njega sam podebljao, ispala je mala crna tačkica. Gledao sam, šta sad? Nisam znao šta da uradim sljedeće. Ruka je počela da podrhtava, olovka je otišla ispod stola. U tom trenu sam zastao, gledajući je. Ja nisam znao da nacrtam oči!
Držao sam se za glavu. Pomislio sam da ću iščupati svoju kosu. Kako se ovo desilo? Kako da ja to nisam ranije primijetio? Zar nisam sposoban, ali crtao sam ih na hiljade puta, šta se desilo sa mnom?
Profesor je ostavio naočare na stolu, prišao i uzeo crtež. Nije rekao ništa dok je posmatrao papir.
Odložio ga je ispred sebe, zatim je uzeo naočare, protrljao ih malom žutom krpicom, i stavio, uzeo je iz ladice u stolu još jednu fasciklu, unutra je bilo par listova, kada je našao željeni, postavio ga je ispred mene. Rekao mi je tada:
- Kolega, hoćete li pogledati ovu skicu, i reći šta vidite. Dodao je papir.
Gledao sam. Linije su bile perfektne. Realizam u svoj svojoj ljepoti i snazi. Na listu je bio čovjek, srednjih godina. bez brade. Smeđa kosa. Zeleni džemper, pohaban na ramenu. Pozadina je bila tamno braon, moguće da je u pitanju nekada popularna "lamperija" koju su imale skoro sve kuće u našem kraju. Mada, ličilo je i na studio u kome slikaju slikari, obično polutamne prostorije, neuredne, sa razbacanim bojama. Dok se miris laka, fiksatora i boja širi naokolo.
Ne znam zašto, ali sam se presjekao u momentu. Ovaj portret nema oči!
Ispustio sam skoro, bolje reći bacio list na pod. Skočio sam sa stolice. Pod pod nogama je počeo da se trese, ili sam se ja tresao, ne znam.
Izgubljen, kao kad saznate da umirete, da vam je ostao jedan dan, tako je i sa slikarima. Kada ne mogu da nacrtaju nešto za čim žude, ili nije dovoljno dobro iako se trude, pokušavaju, dožive slom koji je pomiješan sa bolom, razočarenjem, bijesom i nemoći.
Kako je ljudska psiha tanana poput leptirovih krila. Lepršava i veličanstvena ali, sagori i nestane kada naleti na plam koji ih guta, leptir se ne bori, jer je uzaludno. Kada spoznate svoju nemoć kao ja sada, niste u stanju da se pomerite, jer um je osuđen da trune, kao što je svako živuće tijelo osuđeno da propada, i protiv te sudbine se niko još nije izborio. Iz tog vrtloga nemira me je istrgao glas profesora, rezak i grub.
-Kozmo, dođi sebi. Sjedi na stolicu i smiri se.
Onako mamuran, sjedoh po automatizmu bez da znam šta zaista činim. Pomislih da je to sve neki ružan san, iz koga ću vrlo brzo biti probuđen zvonjavom sata na stočiću, ali uzald se nadah. Buđenje ne dočekah.
Sjedeo sam tako, i u jednom trenu me svijest sama povuče natrag na površinu, iznebuha pitah profesora;
-Čiji je ovo crtež?
Dozvolio je sebi da ne odgovori odmah. Pripremao je riječi kao što stolar priprema alat za rad. Podigao je glavu ka plafonu, zagledao se u treperavu sijalicu, već je bio mrak.
Tišina oko nas, samo daleko na parkingu fakulteta se čula škripa guma. Došao je domar koji će ostati do ujutru.
Samo profesor, ja i hartije na stolu.
Mislio sam da pitam opet, ali se nisam mogao prisiliti, kao da je mučnu tišinu bilo nemoguće prekinuti glasom. Zagubio bi se, bio bi usisan u crnu rupu, bez naznake da je ikad izrečeno postojalo.
Spustio je pogled na mene, ovaj put drugačiji, topliji, prisniji. Kao da je ovaj trenutak spojio dva ljudska bića u jednu cjelinu. Kao da smo najbliži srodnici.
-Kozmo, reče blažim tonom, pitaš se čija je ovo skica, i zaključujem da ćeš mi reći svoje utiske?
-Pa da, mislim, profesore skica je dobra, čak moram reći fenomenalna. Izazvala je u meni ljepotu ali i ljubomoru. Ja nikada tako nešto ne bih mogao da postignem. Ovakav talenat... Ko je ovo, voleo bih da ga upoznam. - Zaustih da još nešto kažem, ali je profesor podigao ruku da se zaustavim.
- Znaš Kozmo, najteže na svijetu je naslikati čovjeka, njegov portret. Majstor zna da mora da uhvati neku osobinu te osobe, da prenese neku posebnost sa lica na papir oko koje gradi cio portret, ali, Kozmo, teže od toga je naslikati oči, a još teže osjećanja koja se kriju u njima. Ja nisam sreo do sada niti jednog majstora, niti sam, dok sam studirao, naišao na ranije slikare koji su znali da to prenesu na hartiju. Ne što nisu znali, znali su oni itekako dobro da crtaju djelove ljudskog tijela, ali osjećanja koja čovjek krije u sebi ne.
Da li si se ikada zapitao zašto pojedini slikaju oboren pogled? Zašto majstori gotovo uvijek slikaju tvrd, jasan, srećan pogled, a ako je on i tužan dodaju sjaj da predstave suze, ali da li si ikada video jednu sliku koja prenosi tugu bez suza?
Znaš da su oči ogledalo duše, a kako naslikati dušu Kozmo? Znaš li? Da li je iko ikada vidio dušu?
Zapanjio me tok razgovora. U mojoj glavi je nastala bura misli, ma kakva bura, galop, potres. Nisam znao šta da mislim o onome što sam čuo, niti da se usudim da razmišljam o ovome za šta sam bio pitan.
Na moju sreću, profesor je bio milostiv pa je rekao:
-Naravno da ne znaš Kozmo, ja od tebe to ni ne očekujem. Pitao sam te samo da bi razmislio na tren, da bi zastao.
Vidiš, ljudska osjećanja su sačinjena od stotine i stotine slojeva, povezanih ali svaki od njih je za sebe, poseban, jedinstven. Hoću da kažem Kozmo, nemoguće je naslikati sve ono što čovjek nosi sobom. Svaku građu možeš nacrtati do savršenstva, sa bezbroj sitnih detalja, prirodu možeš naslikati miješajući boje na neslućeni broj načina, pa čak i portrete, ali Kozmo, oči, i ono što se krije u njima ne možeš, jer ne postoji nikakav priručnik na svijetu koji kaže: Povuci potez ovdje, zatim tu, dodaj plavu boju koju ćeš pomiješati sa sivom, dodaj bijelu, stavi sloj, zatim, ovaj premaz, dobićete razočarenje, ili, ovu boju sa bijelom, eto nostalgije. Ne, za tako nešto ne postoji uputstvo, kao što ne postoji uputstvo za razumijevanje sopstvenih osjećanja, niti razumijevanje svijeta oko nas, shvatanje Boga, postojanje čovjeka, kosmosa. Na neka pitanja ne možemo znati samo jedan sveobuhvatni i potpuno tačni odgovor, ali možemo znati odgovore na mala, svakodnevna pitanja koja nam daje iskustvo, obrazovanje.
Sve ovo govorim, ne da sumnjaš u umjetnost, u velemajstore, ne Kozmo, ovo govorim da bi spoznao sebe.
Vidiš, slikar koji je naslikao onu skicu sam ja!
Zastala mi je knedla u grlu. Zar on.. nisam ni slutio da je tako talentovan, tako prokleto dobar! Naljutio sam se bez razloga, valjda je sujeta sastavni dio čovjeka pa svako od nje boluje.
- Ja sam se poput tebe, mučio da naslikam oči, nisam uspijevao nikako. Nisam znao šta nedostaje. Doživio sam slom i digao ruke od četkice. Bilo je vražije teško. To je kao da pijanista slomi prste, i ne zna ništa drugo da radi u životu, osim da dodiruje dirke klavira, nesposoban za život, kopni za klavirom dok na kraju ne ispari, ne nestane.
Ja nikada nisam dobio odgovor na moje pitanje: kako naslikati ljudsku dušu, osjećanja, jer nisam znao gdje da tražim. Skoro da sam zaboravio na to, dok nisam primijetio kod tebe istu tu bolest, da je tako nazovem, Kozmo.
I ti si tragao, bez da znaš šta zaista tražiš. Nisi znao gdje da pitaš, jer nisi znao koje pitanje da postaviš.
Ja nemam odgovore, ako misliš da ću ti ih dati, ali mogu da prenesem svoje iskustvo na tebe.
Vidiš, na slici sam ja, gledao sam sebe u ogledalu, prenio sam sve što sam vidio, osim svojih osjećanja.
Bez glasa, bez treptaja oka pošao sam. On me je gledao zabrinuto, kao da je vidio neku sijenku preko mog lica. Uplašio se. Taman je krenuo da me zove KOZMO ja sam sjeo u kola i odvezao se u pravcu sobe koju sam iznajmio.
Ušao sam u svoj atelje. Spustio sam ključeve na sto, uzeo četkicu, skvasio boje koje su se stvrdnule na kartonu, skinuo sam se skroz.
Tako nag, dok me je probijala ledina, sjedeo sam ispred platna ali zagledan duboko u ogledalo iza.
Potezi su išli stidljivo, da bi poslije prešli u munjevito slikanje. Kao da sam bio u galopu i morao da sustignem nekog koga sam jurio. Potezi su bili bestijalni, kasapio sam sebe na platnu. Nisam čak ni gledao svoj odraz, gledao sam oči. Nisam birao boje, šta god da je bilo ispred mene bacao sam po platnu. Na kraju, ustao sam došao do ogledala i zagledao se u sebe.
***
Video sam jednu sijenku preko lica koja je ušla poput zmije u moje oči, morao sam je izvaditi. Udario sam glavom o ogledalo. Raskrvario sam čelo. Munjevitim potezima ruke, zgrabio sam parče stakla i zabio ih sebi u oko. Bol nisam osjećao, samo pulsirajuću vrelinu. Vrela, topla tečnost je liptila niz moje nago tijelo.
Ja nisam osjetio ništa. Nisam čuo ništa. Samo tišinu. Svuda oko mene je bila tama.
***
Profesor je naišao, ali suviše kasno. Kozmo je ležao nag, još uvijek topao, na podu u lokvi krvi. Oko njega su bile skice, boje. Profesor je bio sleđen. Ne zbog nagog tijela na podu, zastao je ispred slike.
Na njoj biješe čovjek, u svojoj iskonskoj odori, nag i sam. Na licu osmjeh, a u očima bijaše mrak.
Kozmo spozna svoju dušu.
***
Čovjku nije dato da sve vidi. Zato se rađa iz tame, zato odlazi natrag u nju, U taj nepregledni, tihi kosmos duše, u svoje stanovište.
