Huj vjetre silni što sa strmina golih do jezera Vražjeg 1 hitaš.
Šapat prenesi naroda drevnih; mi smo pod zemlju davno iščezli, pod ovaj kamen uklesani 2 što tijela naša pritiska.
Huj vjetre huči, svak' nek znade Ahilov ep što mrtvi iz grobnica kliče o junaku, bogu kakvog ne vidje svijet.
Svi u jedan glas, gromko pjesmu zapjevaše o Ahilejevoj srdžbi, onako kako su je čuli od predaka svojih. Svi do jednog, u isti glas:
"Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina.
Pogubnu, koja zada Ahajcima bezbrojne jade,
Snažne je duše mnogih junaka poslala ona
Ka Hadu, a njih je same učinila, da budu plijen
Psima i pticama svima, i tako se Zeusova volja
Vršila, od kad se ono razdvojilo u svađi bio
Atrejev sin, junacima kralj, a Ahilejem divnim." 3
Hu huuuuu
Hu huuuuu
Vjetar gromko huči, udarajući o krovove, zidine, gmižući kroz sokake a onda galopom silno niz strminu do jezera, od straha u mjestu zastade.
Konj tmine 4 , čiji vreo dah i vatrene oči ulivaju strah svemu živom, a ponajviše neživom. Zli demon noći obitavaše tu.
Zaputi se vjetar žurno u šumu, u to malo drveća što ostade od nekadašnjeg sjaja. Više nije osjećao đavolski dah.
***
Šuma, već hiljadama godina dočekuje vjetar. Raduje se kiši koja joj daje život. Zimi, uvija se još gušće u deblo dok sniježni nanos ne prođe, obnavljajući se iznova i iznova kad prvi leptir zatreperi krilima kao dobošar da najavi proljeće.
Ipak, šuma poznaje i strah. Strah kakav su spoznali mnogi živi stvorovi. Šuma bi magična, raskošna i rodna. Svakom ko je poželeo da živi pod njenim krošnjama, svoje gostoprimstvo nesebično dade. Tako je jednom i stvoru koji je ljepotom govora namami da mu pruži utočište od zime, dala dom. Taj stvor pametan bi, pa polako šumu sebi počini.
Prekrčena.
Posečena.
Prokopana bi.
Dok je gorjela u plamenu koji joj taj ubica potpali, širila je grane ka nebu u nadi da će doći neko ko će stvoru tom stati na put.
Vile koje nekada živješe tu, čule su povike šume, ali kasno. Grcajući u suzama prokleše stvora da nikad više tu nogom ne zagazi. Ostavši bez doma, izgubile su moć. Posljednjim dahom jedna od njih na deblu izgorenom, ostavi natpis kao molbu za sve buduće:
"Samo za bogove, heroje i dobre"
***
Vjetar svaki put iznova čitaše:
Hu...za bogove
Hu... za heroje
Hu... za dobre
-Mislio je i uvijek se pitao:
Ja ne znam jesam li bog? Mada, čuo sam da o meni ljudi predaju priče. Veličaju moju moć. Ali, ja ne znam jesam li išta stvorio? Evo sada u ovaj čas upinjem se da stvorim kišu, ali nit' kaplje nit' oblaka. A čuo sam da ima jedan Bog, pričaju ljudi; taj sve stvara, iz neživog u živo, iz živog u neživo. Niti list sa grane ne padne a da taj ne zna za to.
Upinjem se,mislim o svim tim listovima, osluškujem,čujem da padaju ali ne znam gdje, ne znam broj. Ali ja kada potrčim pred sobom dižem sve sa tla. Ne ostavljam ništa netaknuto. Evo sad mogu kuću na krov baciti, mogu korito isušiti, a mogu učiniti da nema daška jednog pa da od žege sve živo mre vapeći zamnom.
-Mislim da bog nisam.
Hu.....
-Heroj?
-Pa da vidimo, razmišljao je vjetar, šta je to -heroj?
-Čuo je da šumom odjekuje pjesma o heroju brzonogom, sinu boginje morske. Čuo je kako smrtnici pjevaju stoljećima iste pjesme, ali bio je mlad, nije slušao. Čekalo ga je puno oluja, puno vjetrova koje je morao izduvati zemljom.
Kako je to čudno, kada ostariš imaš vremena za sve, samo vrijeme nemaš.
***
Mmm mmm mm mm mm
Mmm mmm mm mmm mmm
Kako se vjetar primicao tako je buks bila sve glasnija. Hor mrtvih. Čovjek da može čuti sledila bi mu se krv u žilama.
Vjetar stade.
Nije znao smije li prekinuti poj junaka drevnih ali nije imao kud, morilo ga je da sazna ono za šta je došao.
Mmmm mmm mm mmmm
-Junaci izvinjavam se što mir vaš remetim, došao sam po jedan odgovor jer zapah u nemilost svojih misli.
Mmmm mmm mmm mmmm
-Kooo se toooo usudio da prekida naš pooooj?
Promuklim glasom utvara neživi heroji ljutito prekoriše vjetar.
-Ja sam vjetar i imam jedno pitanje za vas.
-Reci -odgovori jedan od njih
- Šta je heroj? Ili bolje reći ko je heroj-upita
-Heroj? Ti želiš da ti mi kažemo ko je heroj?! -začuđeno reče jedan pa nastavi
-Da, reče vjetar.
-Mi znamo jednog heroja najvećim od svih. Sin Tetidin snažan, lijep i pravedan bijaše. Jesi li čuo za heroja boga Ahileja?-upitaše
-Ahilej? čudio se vjetar, nikada nije čuo za takvo ime niti nekog ko je tako izgledao.
-A šta se njemu desilo?-upita vjetar
Tužni krik prolomi se dolinom; jecaj neživih uplaši sve naokolo.
Vjetar je ćutao.
-U bijesu svome je sagorio. Ljubavi i časti je imao, al na ovoj zemlji dobar biti ne može vječno. U visine međ' bogove se digao. Što se više penjao to se njegovo srce kao oganj plamtilo. Srdžba mu savjest uguši i ljudsko dostojanstvo umanji. Ne uvidje bogoliki da grijeh čini.
Junak na nejakog nikada ne nasrće, i za mrtve poštovanja ima, al ga Ahilej neimade. Tu i skonča život svoj.
O vjetre, mi ostadosmo željni svoje grude i molimo bogove Olimpa da nam duše uz AhilejaTetidinog sina budu.
Jesam li kao Ahilej hrabri, neustrašiv i silan?
U vjetar se uvuče druga bolest srca, gordost.
Ep o sebi vjetar pjevaše i veličaše svoje junaštvo.
-Ja sam vjetar silni što sa strmina golih u podnožje hitam. Neustrašiv je moj huk, snage moje plaši se svak' jer zna koliko je vjetar jak.
Hu huuuu
Hučao je vjetar gordi sve do šume. Zastade kod natpisa:
.......Samo za dobre.
-Hu.. ja ovdje mogu ući.
Ali šuma vjetru ne dade.
U čudu osta gordi, srdito reče šumi:
-Ja sam junak i mogu proći!
Šuma tiho reče:
-Gordim si postao vjetre, zar zaboravljaš da si samo dašak?
-Ali ja sam junak!-bjesnio je
-Ne vjetre, odgovori šuma. Junak gord nije. Junak je milostivi štit nejakima. Njegovo ne srce dobro, plemenito. A ti vjetre, ti dobar nisi zato ti je ukaz ovdje zabranjen.
Vjetar je bjesnio sve više i više, utomm oluja se diže, nebo zatamni. Munje počeše šarati nebo. To Zeus straši smrtnike.
Strah čovjeka pokornim drži.
Vjetar zaćuta. Pred snagom bogova vjetar uzmače.
-Dobar? Ali zar ja nisam dobar? Zar ja ne spašavam stoku od pomora kad žega naiđe, zar ljude ne osvježi moj dah?
Šuma reče vjetru:
-Dobar ne zna da je dobar. On samo čini ono što je njegova suština. Jer niko na zemlji zao nije, to je samo privid.
-Gord i glup bih.Ta, istina je, i ja bolovah Ahilejevu boljku. Kako mi gordost i srdžba pomuti um.
Mmmmmm mmmm mmmm
Junaci, svi u jedan glas Zeusa pozdravljaše. Veličaše najvećeg od bogova svih.
Munje su nebom šarale.
Vjetar uzmače nekud dalje, ostavljajući za sobom poj junaka i šumu u kojoj mu ulazak zabranjen bi.
***
Čovječe, primi pouku vjetra i heroja, nedaj svom srcu da boluje boljkom Ahilehevom. Nedaj sa skončaš a ne živiš.
Živi i pouku prenesi.
Hu huuuuu
***
1. Vražje jezero-planinsko jezero koje se nalazi na visini od 1411m, u sastavu nacionalnog parka Durmitor. Nalazi se blizu sela Novaković nedaleko od Ribljeg jezera.
2. Stećci- nadgrobne ploče-nazivani su i "grčkim grobljem". Dio su kulturne baštine, zaštićene UNESCO-m. Radi se o monolitnim kamenim blokovima na kojima su uklesane simboličke poruke.
3.Odlomak- dio invokacije Iz djela Ilijada od Homera.
4. Konj vražji- legenda koja glasi ovako: davno je u jezeru živio krilati konj crvene boje iz čijih je nozdrva izbijala vatra. Noću bi izlazio iz jezera i oplođivao kobile koje su pasle okolo jezera. Tukao ih je nakon toga da ni jedna ne bi rodila njegovo ždrebe. Ali, jedna kobila je dobila ždrijebe poznato pod imenom Jabučilo.
