Ono što su drugi veliki književnici bili u svojim zemljama i narodima, Stefan Mitrov Ljubiša je bio za Boku, Paštroviće i Crnogorsko primorje, u cjelini – bio je njihov tumač, glas i pjesnik, jedinstvenom pričom o njihovom mučnom trajanju pod mediteranskim nebom
Birao je i koristio riječi s usta samoga naroda
Skoro da nema zemlje u kojoj jedan pisac nije izrazio duh svog naroda, postao njegov reprezent među drugima, a često i sinonim.
Kako odoljeti jednom (jedinstvenom) Šekspiru, Servantesu, Njegošu, Krleži, Andriću, Markesu…
Što su oni značili za svoje zemlje i narode, to je Ljubiša značio za Boku, Paštroviće i Crnogorsko primorje, u cjelini. Bio je njihov tumač, glas i pjesnik, jedinstvenom pričom o njima i njihovom mučnom trajanju pod mediteranskim nebom.
Osnivanje Budve u IV vijeku p.n.e. znak je da su, u njenoj neposrednoj blizini, u Grblju i Paštrovićima, rano nastala ljudska staništa i naselja. Pitoma obala je morala privući Grke, Ilire, Rimljane i starosjedioce. Međutim, Paštrovići se prvi put pominju u XII vijeku u „Ljetopisu popa Dukljanina“, kao Lastva (današnji Petrovac), potom i u povelji kralja Milutina iz 1308. godine.
Paštrovići su, u dugom trajanju, imali istaknutih pomoraca i kapetana, ratnika i diplomata, prosvjetitelja i trgovaca, ali su samo tri ličnosti, ostavile neizbrisiv trag u narodu, ušle u njegovo pamćenje i stekle njegovo poštovanje.
Po prvom: Pastro(e), rodonačelniku svih dvanaest plemena, nazvano je čitavo područje – Paštrovići.
Po drugom: Stevanu Štiljanoviću, zaštitniku naroda i sirotinje, kasnije (1508) srpskom despotu u Sremu i, još kasnije, svecu, Paštrovići se ponose na svoju istoriju i borbu za slobodu.
Po trećem: Stefanu Mitrovu Ljubiši, svom zastupniku u parlamentu Zadra i Beča, predstavljeni su Evropi, prepoznati u njoj i svom pravu na mjesto pod suncem.
Pastroe, Stevan Štiljanović i Stefan Mitrov Ljubiša su vertikale koje su ukorijenile ovo ratničko pleme, otkrila mu smisao slobode i uvela ga u krug civilizovanih naroda.
U horizontali svog vremena Ljubiša je član sjajne trijade: Petar II Petrović Njegoš (1813 – 1851), Marko Miljanov (1833-1901) i S. M. Ljubiša (1822-1878). Na istom temelju: narodnom iskustvu, životu, mentalitetu, jeziku, izgradili su originalne pjesničke, filozofske, etičke, leksičke i pripovjedačke građevine. Tvorevine koje nije oburvalo vrijeme, već i danas, još stamenije i inspirativnije usmjeravaju nove neimare narodnog duha i misli da ostanu vjerni narodnom biću i da ga, s njegovih korijena i temelja, vode u više sfere i šire krugove. Da se ni njihov kraj ni narod više nikada ne osjeća kao „tužni sirak bez iđe ikoga“.
A njihova je neprocjenjiva zasluga što se danas Crna Gora i Primorje sasvim drugačije osjećaju i imaju mnogo bolju državnu i kulturnu poziciju. Djelo stvaralačkog, imaginativnog, misaonog koridora Budva – Cetinje – Medun!
O političkom djelu i značaju Ljubiše za emancipaciju narodne svijesti, upotrebu narodnog jezika i borbi za narodni boljitak, upravo govori ovaj rad. Po toj višestrukosti djelovanja, s istim žarom i dosljednošću, izuzetan je među primorsko-crnogorskim političkim poslenicima, kulturnim stvaraocima i književnicima.
S usta samoga naroda birao je i brao riječi koje su matica rijeke narodnog života, a onda ih, svojim darom i potrebom da mu pomognu u mnogim, često neravnopravnim političkim megdanima, smještao u kovčežiće iz kojih se, kad se otvore, pojavljivalo čas junaštvo, čas čojstvo, čas šala, čas mržnja, riječju život paštrovski, primorski (i crnogorski) u bezbroj oblika. Ali, zasluga Ljubišina je što je bio prvi koji je na narodnoj priči stvarao svoju umjetničku priču, prikazujući je kao narodnu i poklanjajući je narodu. Rodonačelnik je zlatne žice pripovjedača koje su pokretali duh i šala, dobra namjera, razumijevanje i ljubav za primorske, crnogorske, hercegovačke, dalmatinske ratnike, sveštenike, mučenike i nevoljnike.
Prvi se, s Ljubišinih ramena, uzdigao Simo Matavulj. Njegov Bakonja fra Brne sažima Ljubišine sveštenike, ovlaš dodirnute, kao skice. Šta su Kočićevi David Štrbac i Simeun đak nego replike Vuka Dojčevića u XIX vijeku, s tom razlikom što se tribun porobljene Bosne nije služio, kao Ljubiša, zamjenom vremena, već je Austriji u brk kresao istinu, preko svojih kazivača Davida i Simeuna, kao što je to, u istom vremenu, Ljubiša radio u Carevinskom bečkom vijeću.
Ljubišini uticaji ili sličnost s njegovom prozom postoje još u nizu djela, sve do savremenih („Petrijin venac“ Dragoslava Mihajlovića), ali je izvorni nastavljač Ljubišine neizrecive priče Novak Kilibarda. Nadogradio je svog prethodnika modernom strukturom i koherentnošću djela, ali su njegov jezik, duh i osmijeh nad prostorom i vremenom koje opisuje, identični Ljubišinim. To je zapazio i poznavalac njihovog književnog djela, akademik Novo Vuković:
„Novaku Kilibardi pošlo je za rukom da prema svijetu kojim se bavi uspostavi odnos jedne fine, blagohumorne distance. Knjiga Iz priče u priču zrači duhovitošću u isti mah jednostavnom i prefinjenom, čime se Novak Kilibarda oglašava kao nasljednik S. M. Ljubiše.“
Pored pomenutih i nepomenutih Ljubišinih vrijednosti, jedna je sasvim izuzetna. Izdanak je i pisac Mediterana. Utkao je u svoje djelo Veneciju, Maltu, Krf, Carigrad, Dalmaciju, Boku, Crnu Goru… Na najubjedljiviji, umjetnički način pokazao da je to isti prostor, bez obzira na protivrječnosti, isti život, gorštački i primorski, isto sunce, vode i gore. Mediteransko jedinstvo još nije ostvareno, a Ljubiša ga je realno i imaginativno izrazio svojim senzibilitetom pripadnosti širem prostoru, kao naš prvi mediteranski pisac. Samo ga je Njegoš, svojom krilatom mišlju o Univerzumu i ljudskoj sudbini, nadmašio univerzalnim pogledom o jedinstvu svemira, prirode i čovjeka.
Slobodni smo da izrazimo mišljenje da bi se o značaju i izuzetnosti Ljubišinog djela mnogo ranije donio ovakav sud da ne potiče s „onog spužića“ . Kao što bi i Njegoš odavno bio uz rame s gorostasima svjetske književnosti, da ne potiče s dvostruke periferije, Istoka i Zapada.
Sudbina naroda i pjesnika.
Znao da je jezik posljednja brana u očuvanju etnosa
U XIX vijeku Boka Kotorska je, od 1815. godine, bila u sastavu tzv. Kraljevine Dalmacije, a obije pod vladavinom Austrije. Boka Kotorska je, u tom periodu, zauzimala teritorije od Prevlake do Spiča (Bar), tako da su Paštrovići, od “Babina vira do Kufina”, odakle potiče porodica Ljubiša (selo Blizikuće), bili dio Boke. Zato se može reći da je izdanak Paštrovića, Stefan Mitrov Ljubiša, produžio zlatnu žicu znamenitih ličnosti Primorja, dodavši joj originalan sjaj u novim oblastima: politici i književnosti.
Izuzetnost Ljubišine pojave, u njegovom vremenu, još više u našem, omogućila je trijada: skromno socijalno porijeklo, strasna borba za interese naroda “slovenskog juga” i narativni dar. Ona, u suštini, čini neraskidivo jedinstvo osjećaja, djelovanja i mišljenja S.M.Ljubiše i teško je, sem iz metodološkog razloga, govoriti samo o jednom segmentu njegove ličnosti i rada.
Rođen je i umro kao siromah, sahranivši četvoro djece, ostavivši, poslije smrti, nezbrinutu porodicu i jedinca sina. Sve svoje vrijeme, energiju i mogućnosti ulagao je u svoj društveni i književni rad, po čemu je najbliže jednom od svojih sljedbenika, Petru Kočiću, tribunu i piscu porobljene Bosne, takođe tragične sudbine.
Nepovoljni socijalni, porodični i zdrastveni uslovi S.M.Ljubiše, i članova njegove porodice, ograničavali su njegove aktivnosti i vršili na njega stalni psihološki pritisak. Imao je sudbinu čovjeka koji je nadmašio sebe i svoje mogućnosti i bio korak ispred svog vremena.
Bliže podatke o ovom aspektu Ljubišinog života pruža njegova prepiska, naročito s prijateljem (i načelnikom Budve) Ilijom Račetom, objavljivana povremeno od 1923. godine do danas. Ljubišina pisma, od kojih je registrovano samo 91, bacaju posebno svjetlo na njegov politički i književni rad.
Već je Lj. Nedić ukazao na „jedinstvenost“ Ljubišinog jezika ali su i jezik, govor i pripovijedanje ogledalo, najplastičniji izraz jedinstva samog Ljubiše, a ako se ode korak dalje, i on i njegov jezik su najviši izrazi patrijarhalnog jedinstva i mentaliteta naroda Boke i Paštrovića. To, višestruko, slojevito, poput beočuga povezano, jedinstvo, bilo je modus vivendi „dvostruke provinicije“ na limesu Istoka i Zapada. S. M. Ljubiša je, u uskom procjepu između civilizacija, bio „vox populi“, tumač njegovih interesa i čuvar njegovog najvećeg blaga – jezika. Predstavio ga je i afirmisao u parlamentima Zadra i Beča, u tadašnjoj štampi i periodici a svojim pričama je obodrio i nasmijao potišteni slovenski jug. Kada mu je, poslije nesloge u narodnom pokretu 1873. godine i replike s carem, ponestalo snage i naklonosti, pozvao je u pomoć Kanjoša (Macedenovića) i Vuka (Dojčevića) pa i samog Obilića (popa Androvića), u stvari, prosvijetlio svoj narod da je on sam sebi odbrana, zaštita i nada, njegova tradicija, kultura i etika. Ali, modernim literarnim postupkom tu poruku poslao je preko svog naratora i dvojnika Vuka Dojčevića, kojeg je narod bolje prihvatao i lakše shvatao.
„Da se prođu Grka, Rimljana, zapadne pljeve, tuđe dike i strani običaja; hotio bih da se iznesu na vidjelo divni ogledi našijeh junaka, mudraca, književnika, ženskijeh glava, što su služili časti i imenu srcem, pameću, poukom, a pregoreli otadžbini život, porod i mir. Hotio bih da se, pored tiju vrlina, gdjegdje ošibnu poroci našega puka, najviše osveta, sutuka, predrasuda, kletva i kunidba, kako bi se ogledao prvijem a pomrzio na potonje; i to sve da se ispriča prosto, naravno, u narodnoj odjeći, bez natege i gruboće, gdjegdje ljudskom šalom, a vazda, da se mili čuti, jer ljudi nijesu ni anđeli ni đavoli, nego ljudi prignuti čas dobru, čas zlu kako ih nagoni ćud, nevolja, prigoda i hrđava družba“.
Ova bujica eruptivnosti iz riznice jezika, bogatstvo asocijacija, slika, motiva opijali su slušaoce i čitaoce, istraživače, kritičare i znalce jezika, njegovih tananih preliva i značenja. Vuk ove riječi suče nitima od srebra i srme, koja ih povezuje u jedan zajednički smisao i osvjetljava osobenim sjajem.
Ovo Vukovo „naravoučenije“ ili pledoaje, savremeno kazano, u stvari je Ljubišin programski manifest. Poslije ovog estetsko – etičkog obrasca, prirodno je pitanje o porijeklu i motivima Ljubišine opčinjenosti narodnim govorom i moralom.
Odgovor na to pitanje, ma koliko bio slojevit, je jasan. Boraveći u Beču i Zadru, slušajući u njihovim parlamentima rasprave na talijanskom i njemačkom jeziku, Ljubiša je čeznuo za sočnom i prisnom riječju ljudi zavičaja, za trenucima mira i opuštanja pod južnim nebom. On za tim, u pismu Račeti 1873. godine iz Beča, žudi: “Ti mi pišeš da mi je blago što sam ovamo, a mene kad na um panu trešnje, biži, bob, srdele, skuše, lice i gofi dao bih i đavolu sva vijeća velika i mala“.
Ljubiša je znao da je jezik posljednja brana u očuvanju etnosa, njegove posebnosti i identiteta i zato se neprekidno borio da narodni jezik postane jezik administracije, suda, škole u kojima se, u njegovo vrijeme, govorilo italijanskim jezikom! Sasvim je izvjesna zasluga Ljubišina za današnji položaj i upotrebu narodnog jezika, imenovanog u proteklim stoljećima raznim imenima. Koliki je značaj njegovog rada u utemeljenju jezika svog naroda pokazuju i aktuelne polemike o jezičko – pravopisnim pitanjima crnogorskog jezika.
Još dva pitanja: da li je Ljubiša ostvario svoj književni i politički manifest i da li „k cilju stiže velikome“?
Najbolji odgovor dalo je vrijeme, mada današnje „jugoslovenstvo“ (vjerovatno) nije odraz Ljubišinih snova. Međutim, prava, sloboda i jezik njegovog zavičaja prevazišli su Ljubišina najbolja nadanja. O tome, naročito o jeziku, matici i matrici sveg ostalog, sud su dali nepristrasni Ljubišini nastavljači magije priče.
„Ono što nas kod Ljubiše zadivljuje… jeste, s gledišta riječi i ritmičkog sklada, gotovo do zvuka i tona razrađena rečenica, koja svoj leksički izvor ima u selima paštrovićkim i crnogorskim, a sliv preko srca piščevog.“
Isidora Sekulić je svoju impresiju sažela skoro u aforizam: „U pitanju je tu osobiti put inspiracije za osobitu vrstu pričanja.“
Zanimljivo je jedinstvo mišljenja o Ljubišinom djelu, radu i govoru vrhunskih stvaralaca dvadesetog vijeka i Ljubišinog savremenika, pjesnika čudesne „Santa Maria della salute“: „Ali kuda odoh ja? Nijesi ti ostavio naroda dok su god u njega tvoja pričanja… ako je iko, to si ti mogao ispustiti dušu i vjeru, da će ti je narod prihvatiti u tvojoj knjizi, to ćeš živjeti njome u narodu, dokle je traje.“
Nastojali smo da, u prilazu misliocu, stvaraocu i narodnom tribunu iz druge polovine devetnaestog vijeka, bude što manje subjektivnosti a što više mišljenja njegovih savremenika, sljedbenika i poznavalaca jezika, književnosti i istorijskih prilika tog perioda.
Nastojaćemo da dva različita i udaljena „polja moći“: politiku u književnost predstavimo kao izraze istog fenomena – Stefana Mitrova Ljubiše, usmjerene ka istom cilju: afirmaciji narodnog bića i njegovih fundamentalnih vrijednosti – tradicije, jezika i mentaliteta.
Namjeravamo da se, na osnovu podataka iz njegovog života, političkog rada i riznice priče, ovaj mislilac, etičar i umjetnik interpretira integralno kao vrhunski izraz svog roda i savjest svog vremena.
Prvi u Carevinskom vijeću besjedio na narodnom jeziku
Od sekretara opštine do poslanika Carevinskog vijeća
Poslije decenija dominacije Svete alijanse, saveza pobjednica nad Napoleonom, Evropa je 1848. godine opet proključala. Građanska revolucija je obuhvatila sve njene države, naročito Austriju. U toj prelomnoj godini, Stefan Mitrov Ljubiša je bio tajnik budvanske opštine i na toj dužnosti se nalazio od 1843. godine. Do tada malo poznat široj javnosti, mladi Ljubiša je otvorio vrata politike programskim govorom 13. VI 1848. g. na Bokeškoj skupštini i ostao mu vjeran do kraja života.
„Naš narod u ovoj pokrajini nema bića, jer je ugnjetavan od talijanštine. (…) nas je Austrija, protiv svoje sopstvene koristi, više poitalijanila u trideset godina nego li Venecija u četiri vijeka“
Sa prirodnim osjećajem za politiku i pravi trenutak, nije tada prihvatio kandidaturu za poslanika „seoskih opština Boke“ u Dalmatinskom saboru, ali to je uradio 1861. godine, postavši jedan od vođa narodne stranke i zastupnik slovenskog juga u Dalmatiskom saboru u Zadru.
Uticaj Ilirskog pokreta
Ljubišino opredjeljenje za politiku nije bilo spontano. Poznato je da je sarađivao u Kukuljevićevom „Arkivu“, na osnovu čega se može zaključiti da je bio upoznat s ilirskim pokretom u Hrvatskoj i da je on uticao na Ljubišino interesovanje za politički rad i položaj narodnog jezika. Relativno kratki period hrvatskog narodnog pokreta, od 1835. do 1850. godine je jedan od najslavnijih u nacionalnoj i kulturnoj istoriji Hrvata. Njegov pokretač i prvak je bio Ljudevit Gaj (1809-1872), ličnost enciklopedijskog profila, a najveći umjetnički izraz Ivan Mažuranić, sa spjevom „Smrt Smail-age Čengića“.
Kulminacija ilirskog pokreta bila je 1848. godine, prelomna u istoriji evropske kulture, u kojoj su ubrani i prvi plodovi sa stabla ilirizma. Hrvatska se uključila u pokret evropskih i slovenskih zemalja za društvene reforme, samobitnost, prava i slobode u okviru austrijske monarhije. Time je, donekle, bio ostvaren prvi cilj iliraca: nacionalna neovisnost i državna sveukupnost Hrvatske. Izrazi te promjene bili su i radikalni i značajni. Konstituisanjem hrvatskog i slavonskog parlamenta 19. juna 1848. godine, bez plemstva, rodova i staleža, a sa predstavnicima čitavog naroda, praktično se ukida feudalizam, kao i kmetstvo u Hrvatskoj, što je jedan od najvećih uspjeha iliraca. Za hrvatskog bana se postavlja Hrvat, ban Jelačić, a kao znak novih slovenskih, posebno hrvatsko-srpskih odnosa jer njega za bana ustoličava patrijarh Rajačić, a u hrvatski sabor ulaze srpski episkopi i mitropolit!
Ljudevit Gaj je još 1830. g. napisao „Kratku osnovu hrvatsko-slovenskog jezika“, uključivši se u borbu za afirmaciju i javnu upotrebu narodnog jezika koju su započeli Dositej Obradović i Vuk Karadžić. To je bila još jedna tačka zbližavanja sa Srbima, koja je, u jezičkoj sferi, finalizovana Bečkim dogovorom, 1850. godine, čiji su glavni potpisnici bili Lj.Gaj i Vuk Karadžić. Time je priveden kraju i drugi cilj iliraca: zbližavanje sa slovenskim jugom i afirmacija narodnog jezika na tradiciji Dubrovnika i narodnih pjesama. Zalaganjem iliraca došlo je do potiskivanja latinskog jezika, kojeg je koristilo plemstvo, njemačkog, većinom korišćenog od građanske klase i borbe, što je bilo najteže, protiv dominacije mađarskog jezika u Hrvatskoj. Prije ilirskog pokreta, hrvatski jezik praktično nije postojao u Hrvatskoj. Zbog borbe iliraca za afirmaciju narodnog jezika, Mađari su pokret zabranili 1843. godine, ali je on nastavio da traje kroz nove forme i ostavio neizbrisiv trag u društveno-političkom i kulturno-prosvjetiteljskom životu Hrvatske 19. vijeka.
Ideje iliraca iskazivale su “Novine Hrvatske”, od 1836. godine “Danica Ilirska”, a potom društveni i književni listovi “Kolo”, 1842, “Iskra”, 1845, društvo “Matica hrvatske”, 1842. i dr.
Ilirski pokret je nestao 1850. godine, uvođenjem Bahovog apsolutizma, ali temelji i ciljevi koje je on postavio nastavili su da traju. Ideje ilirskog pokreta podudarale su se sa Ljubišinim političkim djelovanjem, zasnovanim dijelom i na njima. U njihovom duhu je Ljubišin prvi nastup u Carevinskom vijeću u Beču 30.VIII 1861. godine, kada je učinio gest bez presedana. Prvi je, u tom visokom, multinacionalnom tijelu velike monarhije, besjedio na svom narodnom, srpskohrvatskom jeziku, iznenadivši germansku većinu i osvojivši simpatije svih slovenskih poslanika. Ljubišina popularnost je porasla u političkim krugovima Dalmacije, a naročito kod Bokelja i Paštrovića.
U teškim političkim bitkama smjenjivali su se sjaj i sjenke, uspjesi i padovi, dileme i kolebanja, ali je te oscilacije Ljubiša lakše podnosio, znajući da ga podržavaju Crna Gora, Srbija i Hrvatska, a naročito njegovi birači. Radi ilustracije ove tvrdnje navodimo podatak da ga je Zagreb, zajedno sa Vukom Karadžićem, izabrao za svog “časnog građanina”, a Krivošijani, koji su bili posumnjali u njegovo angažovanje u ustanku, 1869. godine, otpisuju ovako: „Sljedi putem kojim sljediš, na zlotvore Tvoje i naše nemoj glave obraćati“.
I poslije oduzimanja mandata Ljubiši u Dalmatinskom saboru u martu 1876. godine, s Cetinja se apelovalo na Bokelje da opet izaberu Ljubišu i oni su to činili! Uz to mu, za njegovo zalaganje za interese naroda, više puta izražavaju javnu zahvalnost.
Sve je to podsticalo Ljubišu da istraje na političkom poprištu, mada se, naročito u njegovim pismima, kao i nastupima u Carevinskom vijeću, od 1873. godine, opaža izvjesna rezignacija i nezadovoljstvo tribuna Boke, kao da je osjećao nedovršenost svog djela, jer bitka za narodni jezik i njegovu službenu upotrebu, kao i za prava naroda „slovenskog juga” nije bila dobijena.
Mora da su Stefana Mitrova Ljubišu, mislioca, narodnog zastupnika i tribuna sa razmeđa svjetova stalno pohodila dva pitanja: zašto i kako. Zašto su on i njegov narod na periferiji života i događanja i kako tu periferiju učiniti središtem, dostojnim čovjekovog postojanja i rada.
Završavamo ovaj presjek Ljubišinog društveno-političkog rada istinitom anegdotom, koja pokazuje njegov temperament, dosljednost i opredjeljenje u momentu kad bi drugi samo aminovali.
O ovoj anegdoti postoje dva izvora, a u našoj interpertaciji svodimo je na podatak da je 1875. godine, u pratnji poslanika Ljubiše, car Franjo Josif obišao Boku i Krivošije. Na njegovu konstataciju da je prvi car koji je posjetio Kotor, Ljubiša je odgovorio: “Nijeste veličanstvo, mnogo ranije je ovdje boravio car Dušan”.
Ovaj, višeslojni, odgovor je imao veliki odjek u narodu, ali postoje mišljenja da je nepovoljno uticao na posljednje Ljubišine poslaničke godine. Takav je bio Stefan M. Ljubiša, pored svega pomenutog, polemičar i govornik na glasu. Nikom nije pravio ustupke kada su bili u pitanju njegovo ubjeđenje i istina.
Ni samom caru!
