Da bar znaš
kad tišina sidro spusti
i popusti
barikada od čelika
koliki se talas riječi
uzburka u pijesku duše
da se sruše
ko napukla keramika
atomi i molekule
svijesti budne
kada grudne
prozore otvori bura
da sa jezgra
spadne ljuska,
slabost ljudska
premaže ga ko glazura,
ruke trnu
na jastuku ispod lica,
straha klica
proklija u tami sobe
dok se hrani
sujetom i pokajanjem,
teškim stanjem
i pritišće dno utrobe
koje trese
se u grču
dok mu srču
oproštaja zadnju kap
rasparčane
slike starog mozaika
istog lika
što niz obraz puste slap,
otkinu se
s lanca misli
i pokisli
daleki se javi grad.
san im dođe
tek u zoru
i u čvoru
ponovo se sveže glad.
