Loading...

Sjećanja

Vrijeme se vuče i za njim kanap

propale sreće

 

i ti se javiš, uvijek pojaviš

kad nikne cvijeće

u proljeće.

 

Žurno zatrpam tragove svoje

i nekud bježim

 

da ne klonem i potonem

ako sjećanja

osvježim.

 

Pustila sam u nepovrat

cijelu sebe

 

da dobijem i otpijem

samo mali

gutljaj tebe.

 

Usnama ti prste takla

da ne zebu,

 

tvoje ruke kao kuke

pohitale

da me grebu;

 

držale me uvijek čvrsto

kao sjenu

 

kad ti malo bude stalo

da pogledaš

me ko ženu.

 

Ja sam htjela,

o kako htjela

da tvoj sam neko,

 

a ti si htio i uspio

da širiš krila

negdje daleko.

Željka Vračević, 22/07/2020, 17:43