Vrijeme se vuče i za njim kanap
propale sreće
i ti se javiš, uvijek pojaviš
kad nikne cvijeće
u proljeće.
Žurno zatrpam tragove svoje
i nekud bježim
da ne klonem i potonem
ako sjećanja
osvježim.
Pustila sam u nepovrat
cijelu sebe
da dobijem i otpijem
samo mali
gutljaj tebe.
Usnama ti prste takla
da ne zebu,
tvoje ruke kao kuke
pohitale
da me grebu;
držale me uvijek čvrsto
kao sjenu
kad ti malo bude stalo
da pogledaš
me ko ženu.
Ja sam htjela,
o kako htjela
da tvoj sam neko,
a ti si htio i uspio
da širiš krila
negdje daleko.
