Gledam ti lice u magli tame-
nas dvije same,
konac i igla;
na svjetlu svijeće bora se čelo,
u slabo tijelo
starost je stigla.
Ušivaš porub na mom rukavu,
povila glavu
da vidiš bolje;
imala uvijek da sve istrpiš
i mene skrpiš,
skladište volje.
I ne znam kada mi je promaklo
da te dotaklo
godina breme,
i ne znam zašto dani su tekli,
a nisu rekli
da me pripreme
da jednog dana neće te biti
i konca niti
ušiću sama,
i da mi ništa faliti neće
ko plamen svijeće
i nad njim mama.
