Često te sanjam
i to baš onda
kad se od mučne truleži svijeta
pod jorgan sklanjam;
na istom mjestu zamišljen stojiš,
naslonjen laktom na vratnice,
čekajući da putem prođe
bezbrižno neko dječje lice;
zagledan negdje u beskonačnost
daleko preko šuma i njiva
i nismo znali
-bili smo mali-
šta se u tome pogledu zbiva;
da si u ovih metara par
starog i zahrđalog plota
brojao svaki uzoran ar,
sudbine kvar
i preostali kusur života,
pa sad i sama na kapiji
zagledana prema cesti
ćutim i stojim,
bore na čelu
i djecu u selu
prstima jedne ruke izbrojim.
Nijedno stanje
ko čovjekovo
nedostajanje
ne tuče tako snažno u njedra,
a sučano je
i nad livadom
prostiru se nebesa vedra.
