Suton po nebu prosuo boje,
jezero drijema, sve u tišini,
dok sunce gasi fenjere svoje,
blješti mu odraz na površini.
Ka vodi grane savilo drvce,
u oku stvara prizore bajne,
talasi meko ljube ostrvce,
šapuću njima poznate tajne.
Nikoga nema, tek u daljini
u bašči stoji žensko čeljade;
prostire veš, u kućnoj haljini
na tanku žicu iznad ograde.
Toplina ljeta u zraku visi,
svitac u bari nogice brčka,
obalu pršću snažni mirisi,
polena prah i pjesma cvrčka.
Drenova tiho tone u san,
na žici veš se njiše i suši,
kostim od noći oblači dan
i prostire mir po mojoj duši.
