Kad jednom odem u svitaj zore
i tuga naglo ureže bore
pod okom koje suzu će kriti,
topao vjetar nek' za mnom dune
i šumom lišća okine strune
što u avliji neće me biti.
Ko će da pušta svežanj balona
da lete visoko do aviona
dok kao lađa plovi nebom?
Prestaće pjesma ptica na grani;
ko će u suton da ih nahrani
izmrvljenim, starim hljebom?
Otac sa čašom će u duetu
kao da nikog nema na svijetu
u hladu loze da samuje-
ponekad u snu ime mi zvati
i niko drugi do stare mati
neće znati šta mu je,
a njoj u kosi niknuće sijede
kad u prašini slike izblijede,
na njima jedna djevojčica
u haljini na cvjetiće
raspakuje paketiće,
ozarenog, srećnog lica.
