Uvijek kad zadnje ispratim sunce
i tople dane Miholjskog ljeta,
nemirno zrno kroz prste klija
i na kraj svijeta
meni se šeta;
ako zastanem, kao da tonem
u živi pijesak prastarog bola,
pa hodam, hodam
i čini mi se
mogla bih tako do Južnog pola.
Kad kiša krene danonoćno
da spira zemlju, Ukrinu muti,
a zadnji list sa krošnje padne
i požuti-
meni se ćuti,
riječi kao da bude zebnju,
po žuči gmiže neka tjeskoba,
pa čini mi se ćutala bih,
ni riječi rekla
do samog groba
i tako kruta,
odmetnuta
uvijek u hladna jesenja jutra
postajem sva,
pa učinim se
nimalo brižna
ko vrh planine nedostižna
i emotivno jalova,
a ja sam samo od one vrste
čije jedinke zbrojiš na prste,
kojoj se zbiva
kad „tornjevi tuku
na svetog Luku“
da razboli je ta „jesen siva“.
