Lebdim u zraku
i tabanima
ne mogu stati na čvrsto tlo,
prstima pipam
prostor u mraku –
bilo je lijepo dotaći dno,
jer poslije dna
imao nisam
kuda i gdje osim do vrha
pa sam u toj
promjeni smjera
shvatio šta je padanja svrha.
Gle! Naziru se
na kraju mraka
čestice sunca uz odjek riječi;
i ko bi smio
u ovom stanju
dok letim gore da me spriječi?
