Često pred suton na kraju dana
kroz isti prozor umrljan suncem
posmatram dugo
kako se život nečujno kreće
po zamišljenim osama svijesti
i želim da sam negdje drugo.
Čini se, tamo našla bih nešto,
baš ono nešto što neprimjetno
čovjeka tišti
dok nažuljanog stopala hoda
i stisne zube da put izdrži,
a ne zavrišti,
a znam, i tamo našla bih prozor,
kroz njega ljude i koral nebo
gledala dugo
i opet bi mi misao ista
pritisla grudi da uzdah puste
što želim da sam negdje drugo.
