Ne znam da napišem
pjesmu o sreći
kao da ništa
baš ništa o njoj
ne umijem reći,
a osjećam je toliko snažno
i tako vidno
ko god me sretne
poznaće kako
sve neprekidno
iz mene pršte livade cvjetne
i kao lava
ključala, vrela
riječi bi da se prostru u plam,
a opet sve ih
sebično skupim
i tako sočne ih progutam
da sakrijem je
evo baš tu
na samom dnu
srčane vreće
i da mi niko,
na svijetu niko
ne takne djelić
ove ko vječnost čekane sreće.
