Sve me češće lome tuge
ko sibirske pruge duge
kako starim
što zatvaraju se krugovi
i odlaze drugovi,
al' ne marim.
Noge preplićem niz drum
do predgrađa u podrum -
neki bircuz inkognito
gdje za sebe nađem stih
svirke osamdesetih,
a u ramu visi Tito.
Sakriven u magli dima
čekam da me prođe plima,
svira Balaš
i maštam opijen vinom
kako trčim Vojvodinom
u svoj salaš.
Tu me stari čamac čeka,
obrasla ga trava meka-
pada veče;
i ravno mi sve do mora
dok umiva lice zora
a podamnom Dunav teče.
