Milun LUTOVAC
LIRIZAM U ROMANIMA „NEVIDBOG“ RISTA RATKOVIĆA i „MOJKOVAČKA BITKA“ ĆAMILA SIJARIĆA
Rodni kraj svojom originalnošću i specifičnošću nadahne stvaraoca, a on ga, kroz kreativni proces, sličan alhemičarskom traganju za zlatom, izliva u novi prostor, ugrađujući ga tako u beskonačni mozaik svijeta. Od tog trenutka, i pjesnik i zavičaj, postaju dio univerzalne priče o čovjeku i njegovom trajanju pod zvijezdama.
Vrelo Ratkovićeve i Sijarićeve inspiracije je Bihor, njihov najuži zavičaj. Opčinio ih je svojom osobenošću, egzotikom, netaknutom prirodom, ali i svojim protivrječnostima, hrontopičnim shvatanjima i životom. Od civilizicijskih slojeva: ilirsko-rimskog, vizantijsko-hrišćanskog, romansko-germanskog, autori su najdublje zahvatili iz oponetnosti i prožimanja orijentalno islamske i slovensko-pravoslavne tradicije i kulture.
Pandan slojevima, koji čine strukturu bihorskih temelja, su velovi, vidljivi za slikare i pjesnike. Velovi neba (prisutnog u svim Sijarićevim pričama), zeleni velovi, kojima je ogrnut čitav taj kraj, bijeli velovi izmaglica i sniježnih predjela. Akustični velovi, protkani kroz pejzaže: žubor voda, romor gora, huka oluja, pjesme kiše ili opomena groma. Velovi tradicije, folklora, kulture, velovi na čovjeku i u čovjeku, kojima se prekriva i štiti od tuđina, a nerijetko i od sebe sama.
Bihor, oaza u otomanskom moru, vjekovao je i opstajao kao tipac trava, jabuka divljaka, drenov cvijet, uprkos grȁdu, suši, povodnju, gladi i drugim, mnogo žešćim nevoljama. Do velike promjene, koja je fokus oba romana, došlo je dejstvom ratova u drugoj deceniji prošlog vijeka i sudarom patrijarhalne i moderne civilizacje.
Zanimljivo je mišljenje R.Ratkovića o Sandžaku, njegovoj enigmatičnosti i specifičnostima:„Kada se uđe u psihologiju sandžačkog sveta i u poznavanje ekonomskog položaja stanovništva nađe se pred jednom vrlo kompleksnom pojavom koju nam može objasniti samo ljubav prema tom kraju..."
U „Nevidbogu“ sve se dešava u „drevnoj sandžačkoj varošici“, iz koje sve teče i u nju se uliva.
Za razliku od „Nevidboga“, roman „Mojkovačka bitka“ nema kohezioni centar u kome se radnja dešava i prelama, jer je u njemu sve pokret, fluid, san... U romanu se sve pokrenulo: i čovjek i zvijer; narod i vojska; ljubav i mržnja; voda i gora, oblaci i nade...
„I grana se dignu gore, kao veslo na brodu. Hodio je veliki brod. U njemu je djevojka. Ime joj je Umka (...). Puta i pravca na moru ne zna. Ni obalu od koje je pošla. Ni obalu kojoj ide.“ (Sijarić, 1981, p. 7).
Ni drugi likovi, u oba romana, nijesu znali (niti mogli znati) kuda ih sudbina (snažno prisutna u ovim djelima) vodi, ali su znali, i to je vrijednosno ideološki sud autora o toj tragičnoj generaciji, znali i htjeli da budu učesnici bitke, bez obzira na njene sasvim izvjesne i stravične posljedice. Poslije tragičnog epiloga i ishoda bitke, ne samo da nijesu znali kuda idu, već nijesu znali ni ko su!
„Ne pitaj me ko sam, a da me pitaš, ne znam ti reći.“ (Sijarić, 1981, p. 323).
Herojski otpor narodne dobrovoljačke vojske, dostojan antičkih uzora, etička i slobodarska je vertikala ovih romana koji su vječiti spomenik borcima njihovog zavičaja za slobodu.
„Bili su spremni na smrt kao na neko pobožno veselje.“ (Ratković, 2006, p. 159).
Risto Ratković i Ćamil Sijarić stvaralačku snagu crpjeli su iz zavičajnih oblika i sazvučja. Građu za romane, koju su zahvatili iz ambijentalne, kulturne i leksičke riznice Bihora, fikcionalno su preobražavali u dramatičnu priču o još jednom, novom i nepoznatom obliku ljudskog trajanja po vječnim zakonima čovjeka i Boga. Zavičaj sjetnog pjesnika Ratkovića i neodoljivog naratora Sijarića vezivno je tkivo romana i u njima se prikazuje u bezbroj oblika. Od ljepote i sjaja prirode, gestova čojstva i junaštva, preko gorčine sirotinjskog tavorenja i tame oko čovjeka (i u njemu), do prikaza nečovještva, terora, nasilja i zlodjela.
Riječ autora o knjizi koja je promovisana na 45. Ratkovićevim večerima poezije, Bijelo Polje, septembar 2015.g.
