Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo? Jeste Dino. Tamo gdje je dil istoka i zapada da se nađu na Koševu učinio Jugoslaviju glavnom svjetskom pozornicom 1984.godine. Vječno kao olimpijski plamen, različito, a tako jedinstveno kao olimpijski krugovi, može li se Sarajevo bolje opisati?! Miljacka voda nije presušila, ne brini i dalje nosi glas Bosni(rijeci) da sve ružno ima kraj. Nije te ni draga ostavila, ovdje i danas vjeruju u ljubav do smrti, a i posle nje. Admira i Boško zagrljeni još vole u inat ratu. Golubovi sa Baščaršije dočekaće vas raširenih krila u ime svojih Sarajlija. Hemingvej je rekao 'Nije sada vrijeme da se misli na ono što nemaš. Misli na to što možeš da uradiš sa onim što imaš.' Često mi se čini da ova raja nikada nije ni imala pravo da misli na ono što nema, ali je uvijek dijelila sa drugima sve što ima. Za to su nagrađeni rečenicom' Zlatnu medalju treba dati građanima Sarajeva.' Derneka i nade oduvijek je bilo dovoljno za svakoga ko se nađe tu gdje ezan i crkvena zvona u isto vrijeme sviraju poruku mira. Đole Balašević je jednom priznao da kada bi morao negde da se sakrije, sakrio bi se u Sarajevu. Ima ovdje neke tuge u vazduhu, one od koje vas slučajno oči zasvrbe. Isti oni golubovi odaće vam tajnu... Svuda na svijetu crvene ruže cvetaju u bašti, u Sarajevu na ulici. Sa puno trnja uklesanim zauvijek tu na asfaltu tužne sudbine, mirisa uvele sreće. Jedno je sigurno ukoliko ovaj grad posjetite možda u novembru, gdje god posle bili, pečeni kestenji će vam uvijek sijati Vječnom vatrom i mirisati na ulicu Maršala Tita. Sarajevo je sevdah, emotivna pjesma čije su note svi ti spomenici koji daju dušu ljepoti. U Sarajevu je već pomenute 1984.godine Jugoslavija najvišom ocjenom položila jedan od poslednjih ispita. Bez greške je svijetu objasnila lekciju o rodoljublju. Baš kao što reče dječak iz koševske doline 'Putevi me svi tebi vode, sa nekom čežnjom čekam na svijetla tvoja. Sarajevo ljubavi moja.'
