"Tamo negde ona blista, smeje se."
Ne znam jesam li te sanjao
ili si svo vrijeme zapravo i bila tu, sakrivena medju zidovima ove sobe.
Uštinula me stvarnost i tvoj osmijeh provučen kroz svaki trzaj žice,
ispijeni gutljaj žestine,
zrak sunca
i kapljicu kiše.
U jednom trenu sam te našao i izgubio,
u gomili lica,
u pola noći,
u nepoznatom gradu.
Sačuvao sam te ispod trepavica,
i tebe
i sve obećane zagrljaje
i neostvarene poljupce.
Premotao sam ih hiljadu puta u glavi,
na hiljadu načina,
hiljadu puta krenuo i vratio se,
ali uvijek sam stizao na isto odredište - Tebe.
Pogazio sam i sve korake
i kilometre
i sve daljine,
pokazao sam im koliko su nebitni,
bezvrijedni.
I spavala si u mom zagrljaju,
stvarna,
opipljiva,
slana od mora,
umorna od sreće,
spokojna kao smiraj večeri na Adi.
Zapamtio sam te noći svaki obris tvoga tijela
i putanju tvojih mladeža.
Stvorio sam priču.
Lomio sam talase sa tvojom rukom u mojoj ruci,
prkosio svijetu,
trnuo na tvoje dodire,
brisao ti ožiljke i crtao osmijehe.
Toliko neispričanih priča,
neizgovorenih riječi
i onda muk.
Tišina.
Tišina o zalasku ovog Sunca.
Tišina o miru.
Tišina o sreći.
Ne znam da li ću te ikada više vidjeti,
ali znam, da imam moć,
zaustavio bih vrijeme i ujedinio sve vjetrove ovog svijeta da duvaju u našem pravcu,
da zauvijek ostaneš skupljena u mom zagrljaju koji kao da je pravljen po tvom kalupu.
Smirila si moj nemir.
Postao sam tvoj mir.
Na rastanku sam ti ubrao ružu koja se smiješila kraj puta.
U njoj sam skrio svu svoju neizgovorenu ljubav.
Još jedan šamar stvarnosti.
Još jedno naglo budjenje iz sna.
Evo, stojimo kod znaka gdje je nastala slika "Goodbye Montenegro", u vazduhu težina, prašina, tvoje kratko "Idi" i beskonačno dugi stisak.
Otišao sam, a nije ostao niko da ti kaže "ona tu ne pripada, jer za nju su sazveždja. Tamo negde ona blista, smeje se."
