Posle nekog vremena čovjek ućuti. Pogledaš unazad i shvatiš da su riječi sve uništile. Tišine spajaju ljude, riječi razdvajaju. Magija koju tišine stvore među ljudima su ono što ostaje. Riječima kvarimo sve, zato ćutim. Dani u kojima ćutim su dani u kojima volim. Riječi su za mene uvijek bile bezvrijedne, a opet dovoljno jake da povrijede slabiju stranu mene. Kada zaćutim u svađi, povučem se u ljubavi, to nije zato što nemam šta da kažem, već zato što će tišinu shvatiti samo rijetki. A za te rijetke i živimo, zar ne?
