Loading...

Maslina

Dug bi moj život, umorih se. Nekome je san da živi dugo, a moj je meni teret, prokletstvo.
Ni sama ne mogu da odredim tačan datum svog rođenja, ali se sjećam da je kraljica Teuta obilazila moje stablo kada je prolazila sa vojskom, i odmarala se pod krošnjama drveća.
Tada ne znadoh da će moj život biti poput usuda, dug. Da svemu budem svjedok. Da uz ljepotu gledam i tugu, jad. Ratno razaranje koje iznova i iznova uzima živote i onih koji umru i onih koji ostanu.

Toliko lica vidjeh. Toliko je bilo vladara, smjena vijera, vojski. Sjećam se da su ljudi pod krošnjama mojim pričali o golemom carstvu Vizantijskom. Tada začuh prvi put zvonjavu crkvenih zvona.
Još pamtim mnoge ljubavi, među njima Vladimira i Kosaru. Ovuda vidiš, pokaza drvo, ovuda su projahali konjima zaputivši se u planine. Kako su se samo voljeli. Tugovah dugo nakon njihove smrti. Da, zar se čudiš da i drvo ima osjećaje?

Kasnije su dolazili jedna za drugom vladarske kuće. Vojislavljević, i njihov hrabri Bodin, jedva je iz zatvora pobjegao. Oženiše ga ženom koja ne bi odavdje, s početka je ništa ne razumjeh al' bi lijepa Jakvinta i dobra bi.
Nemanjići, Balšići, a onda za njima mlečani surovi, Brankovići.
Tada kada sam već postala dovoljno odraslo i zrelo drvo, novi vjetrovi dunuše i sa istoka dovedoše narod drugi, turcima ih zvaše.
Narod ko narod, nije ih prihvatao, ali malo po malo, naučiše da žive skupa. Poprimiše običaje, vezaše se za ovdašnji živalj. Lijepo bi tad.
Drugačija kultura uvijek bude teško shvaćena, ali ljepota je u različitosti. To nas sve čini bogatima.
Taman kad se na njih navikoh, uživah u onom mirisu šerbeta, duvana, kafe, u melodijama njihovih tužnih instrumenata, kad navališe neki hladni sjevernjaci.

Onda se ovdje mnogo krvi lilo.
Koliko majki gledah gdje oči svoje kasapiše od tuge. Krvlju se ova zemlja topila.
I ja stradah dva puta od vatre. Zapališe me bezumnici. Nekad pomislim da bi bilo bolje da onda stradah, ali Bog imaše drugi naum.
Ljudi ovdašnji počaše da obilaze oko mene. Ja im postah sveto drvo kako čuh.
Tu se miraše, tu žene nerotkinje šetaše u krug, oko mene ne bi li zanijele.

Ovaj kraj živnu opet. Nanovo i ja sa njim.
Dadoše ime ovom gradu, rekoše da se od sad Bar zove.
Čudnoga li imena. A ja pamtim kad je bio Antibareos. Nekako ljepše zvuči, ali eto, kralj ondašnji reče tako.
Uz krv i suze opet nanovo krenuše ljudi živote.
Zar ovdje mira nikada biti neće?

 

A u isti dan u isto vrijeme znavaše crkovna zvona da zvone i mujezin ezan da uči. Kakav spoj suprotnih a opet istih. Nikada nisam ni razumjela razlog njihova bojevanja.
Ali eto, ljudi odvajkada misle da znaju sve i imaju neko bogomdano pravo da o svemu odlučuju.
Kradu jedni od drugih sreću, živote, imetak, pa pomislim da su gusari ondašnji i bili bolji, oni znavaše zašto se bore.
Poslije toliko dugog života da li naučih mudrost neku?
Da. Dug život nije blago, to je prokletstvo dato da nas kuša da što više grijeha činimo. Ali čovjek ne zna šta je za njega bolje.
Da li sam srećna sada? Pa naučila sam da budem. Dosadno mi je u većini slučajeva. Sve vidjeh, čuh, osjetih i ništa mi više srce radošću ne ispunjava.
Stajaću dokle budem potrebna ljudima. Naučih od njih svoju korist. Možda mi ipak zalud život ne prođe?
Sarabela Drljan, 06/03/2020, 07:50