Kupa se nebo u predvečerju
i žute vatre jesenjeg sunca
ulice grle;
pod nogom šuška opalo lišće
i preplašene zvonom ka nebu
grlice hrle.
Ćutimo sami moj grad i ja
o sjećanjima
ko stara dva ratna drugara;
svako na svoj način je skrio
osakaćen dio
postojanja u dnu ormara.
Slušamo šum krošnje kestenja
na strunama grana
koje okida prohladan vjetar
i obostrano pružamo ruke
ko povezani
pupčanom vrpcom u milimetar.
Opet mu tražim da nam ko nekad
sklopljene čvrsto u pesnicama
palčeve drži
dok suton-plamen nebesa prži
da srce moje i moga grada
još malo izdrži.
