Metro je pun,
pognuto čelo lupka od prozor
kao od stablo djetljićev kljun;
kažiprst struže zanoktice;
po lijevoj strani moždane mase
prolaze skice,
nad lavaboom javnog wc-a
napuklo staklo
od lica pravi Pikasov rad,
pod đonovima mokrim od kiše
asfaltirana ulica diše
i tuđi grad.
Nešto mi fali
i taj je mali
zakržljan dio
spleten u lance mog DNK;
melanholija
ljudskog oblika,
nedovršena na platnu slika
postajem ja.
