Ne budi ovaj usnuli um,
jer ću niz drum
ponovo kao da nemam dom,
tamo gdje lahor u žito hrli
i krošnje grli,
a pašnjak tihim miruje snom.
Ne čačkaj ovu odsutnu glavu,
jer bih u travu
kao na jastuk da spustim lice
i na divanu hrastovog hlada
od bijelih rada
pravila broš i ogrlice.
Ne vuci moju umornu nogu
kada ne mogu
da gazim ovaj sumorni svijet
dok taban mašta, bosonog šeće
u poljsko cvijeće
i suncokret.
