Kada budem imala kćerku
daću joj grumen zemlje i krila;
krila da leti, nebu odleti,
grumen kada poželi da sleti
tu gdje je bila i gdje se rodila.
Kada budem imala kćerku
pustiću je da trči bosa
po svakoj stazi, gdje god je spazi,
da smjelo trnje ko oblak gazi
pa sve do zvijezda, kraja kosmosa.
Kada budem imala kćerku
na dar ću joj pokloniti pile
da se namuči dok ne nauči:
umire sve što stegnu obruči,
ma kako nježne ruke joj bile.
Kada budem imala kćerku
pustiću svakog u njezin dvor,
ko ima maštu da sadi baštu,
a oni što korov kriju u plaštu
moraće sa mnom na razgovor.
