TOPOLA
Sjećaš se one stare topole,
široke krošnje, debelog hlada?
Stajasmo pod njom poslije škole,
oko nas bašte na kraju grada.
Sjećaš se one topole stare,
kol’ko nas puta od kiše skrila?
Poljubac prvi, usne se žare,
ti tako topla, beskrajno mila.
Sada sam čovjek, mlada si žena,
a još od sjećanja obraz mi gori,
početna slova naših imena
i sad topola čuva u kori.
