Doći će. Sve što je moje. Doći će proljeća, ljeta i nove zime, možda hladnije a možda i toplije od svih do sad. Ko će ga znati. Doći će i osmijeha i suza, onih slatkih od sreće i slanih od tuge (stvarno slatkih od sreće! ). I one će sve biti moje. Doći će i nove nade, nova razočarenja i očekivanja kojih se ne mogu otarasiti. Možda dođem i nova ja. A možda ostanem ista, vječiti sanjar i ubijeđeni romantik! Možda ću doći još emotivnija, mada ne znam može li više od ovoga. Možda se više neću moći sakriti ispod oklopa ozbiljnosti i odrastanja, pa možda sve moje blesavosti pokažem svima. A možda i nikome. Doći će novi dani kojih se neću sjećati kad prođu i oni koje ću pamtiti do kraja života. Doći će i nove ljutnje koje ću brzo zaboraviti, jer ih ne umijem pamtiti duže. Doći će i nove sitnice, koje ću tumačiti jer sam takva. Doći će moje nove tvrdoglavosti i razumijevanja, brzopletosti i očekivanja. Opet ta očekivanja. I opet ću ubjeđivati sebe da ih nemam. Doći će nova kašnjenja, čekanja i stizanja na vrijeme. Doći će novi ljudi. Neki će ostati, a neki se vratiti odakle su došli. Neki će ostati, pa otići, pa se vratiti i ostati ponovo. Neki se neće vratiti nikad. Zbog nekih odlazaka mi možda bude bolje. A neke nikada neću moći da vratim. Doći će mi i novi tvoji poljupci i zagrljaji zbog kojih zaljubljeno gledam i ptice i oblake, prolaznike, ulice i smijem se sama sa sobom dok hodam. Doći će, sve što je moje. Sve u svoje vrijeme.
