IGLA
Ja sam hrabra osoba.
Ne bojim se skoro ničega. Ni mraka, ni pustih ulica, ni jezivih prizora, ni krvi, ni ljudi...skoro ničega. Jedino Boga i sebe. I možda sjećanja.
Ti nevidljivi komadići moje podsvijesti spavaju duboko u meni, skriveni u mom umu, strpljivo pritajeni u dubinama nečega što se zove duša, i čekaju. Čekaju da skupim hrabrosti i smognem snage da obrišem prašinu sa starih fotografija, presložim stare dnevnike i sveske, siđem u podrum i suočim se sa njihovom silinom. Stignu me, nađu me, uvijek.
Naiđu takvi dani ponekad, kao stvoreni da se samuje i da se tuguje. Naročito zimi, kad se smrkava rano a sviće kasno, i kad su nam jedina svjetlost i toplina ljudi koje volimo. Onda siđem u stari podrum, ne baš prijatno ni lijepo mjesto-već mračno, hladno, puno uspomena i stvari koje podsjećaju na neke ljude, kojih, nažalost, više nema.
Moja majka je sve to veoma uredno sortirala po policama i kartonskim kutijama, zna ona da ja nemam hrabrosti za to. U jednoj od najvećih su moje sveske, fotografije i uspomene iz srednje škole. Sveska iz književnosti, moje prve priče, sastavi, bilješke: “kod Laze Lazarevića sve je motivisano“, “Ana Karenjina je sama izabrala svoju sudbinu“, “Dis je predvidio svoju smrt“, “Rembo i Bodler su ukleti pjesnici“ i još mnogo nekih stvari koje su mi u to vrijeme zadavale glavobolju, a danas mi , naspram svih briga i životnih problema, djeluju smiješne, čak drage.
Pogled mi pade na jednu fotografiju u velikom crnom ramu- mi, maturanti sa razrednim starješinom. I istog trenutka mi iz oka pohita jedna suza, čista i iskrena, i pade na na desni ugao fotografije, na lice jedne djevojke koja sjedi pored razrednog starješine.
Zvala se Selma. Uvijek je bila najbolji đak u razredu. Tada sam to teško priznavala, bile smo jedna drugoj konkurencija, možda čak malo i zavidne jedna prema drugoj. Zapravo uvijek sam ja osjećala zavist prema njoj, da budem potpuno iskrena. Ona nije bila osoba koja je mogla da osjeti zavist, niti bilo koje loše osjećanje. Vesela, razdragana, nikad bez širokog sanjalačkog osmjeha, oličenje dobrote. Voljela je poeziju, životinje, prirodu, ljude, život. Uvijek je imala povjerenja u druge, mnogo prijatelja i svi smo je veoma voljeli. Ja sam ipak malo drugačiji tip. Znam da su pravi prijatelji rijetki, da je vrlo malo ljudi koji nam istinski žele dobro. Može se vjerovati samo sebi i Bogu. Čovjek je čovjeku vuk.
Moja Selma to nije znala. Ona je vjerovala u dobro i vjerovala nekim ljudima koji nisu bili dobri ljudi. Ne znam, možda su i bili dobri ljudi, ali su radili neke loše stvari. Ko može da tvrdi za nekoga da je dobar ili loš čovjek?
Ja ne mislim da je Denis bio loš čovjek. Nije on imao lošu dušu. Ali kao da neke ljude “đavoli uzmu pod svoje“ i oni više nisu u stanju da razdvoje svjetlost od tame.
Upoznali su se na fakultetu. Selma je, naravno, upisala Medicinu. On je bio jako lijep momak, duhovit, zanimljiv, privlačan svim djevojkama. Samo nezasit. On nije znao kad je dosta. Za njega nije bilo granica. Ni u lošem, ni u dobrom. Od njega sam naučila jednu veoma važnu stvar: nikad nije dobro da se sa bilo čime pretjeruje. Neki mnogo mudriji i pametniji ljudi od mene kažu da je svrha života pronaći pravu mjeru, u svemu. Neka crvena crta iza koje se ne prelazi mora da postoji.
Denis je bio narkoman. Liječeni, ali nikad izliječeni. Mogao je on da prestane i po mjesec i po dva, čak i na godinu, ali se uvijek vraćao. Oni se skoro uvijek, prije ili kasnije vrate. Kažu da je veoma teško prestati.
Selma nije uspjela. Bez heroina je najduže izdržala nedelju dana. Bez Denisa ni dan. Ni dan danas ne mogu sebi da riješim tu dilemu, da li je za nju smrtonosija droga bio heroin ili ljubav. Otkad se zaljubila, počela je da radi neke stvari koje ranije nikada nije radila. Počela je patološki da laže, o skoro svemu. Na najobičnije pitanje smišljala bi neku veoma uzbudljivu priču. Na primjer, na “kako si“ mi nikad nije iskreno odgovorila. Možda je trebalo da iskrenije pitam...
Počela je da krade, prvo od sebe. Prodala je sve svoje najvrednije stvari: knjige, olovke, slike, radove, sve što je iko od ljudi kojima je prodavala htio da kupi.
Onda od roditelja, sve iz stana: televizor, uređaje, tepihe, namještaj... Jednom sam je vidjela kako dileru predaje toster iz majčine kuhinje, a on joj pruža kesicu sa bijelim prahom. Narkomanima nije potreban hljeb.
A opet mislim da je ljubav bila ta koja je ubila moju Selmu. Ljubav je bila ta koja je nju gurnula sa mosta jednog aprilskog dana. Ubila se, skočivši u nabujalu rijeku. Ribari su plakali nad unakaženim tijelom koje su izvukli iz mreže. Ona je samo tako mogla da se izvuče.
Denis je u zatvoru proveo pet godina. Kada sam ga posjetila, pitala sam ga da li se i sad drogira.
,,Nemam od čega“, rekao je.
,,Dobro je“, rekoh. ,,Bar si se ti 'skinuo sa igle'.“
,,Nisam. To je nemoguće. Jednom 'na igli', do kraja života 'na iglama'.“
Nedugo nakon izlaska, nađen je mrtav. Predoziran, sa iglom u ruci. U stanu nije bilo namještaja.
