Pukovnik Radoje D. se poslije dugogodišnjeg rata vratio u domovinu.
Umoran i ranjen, pukovnik je u rodni grad stigao kasno. Kročivši na peron željezničke stanice, zapazi neku čudnu tamu u gradu, neobičnu za to doba dana. Po njegovom satu sunce bi trebalo da je visoko na nebu, a u gradu kao da uopšte nije ni svanulo. Neka se čudna magla bješe nadvila nad gradom njegovog djetinjstva.
U vozu nije doručkovao, a i bio se veoma uželio domaćeg hljeba koji miriše na njegovu pokojnu majku, pa odluči da svrati do obližnje pekare. ,, Kupiću najdraže pecivo, sješću na klupu u parku u kojem sam se igrao kao dijete, i odmoriću se od dugog puta“, mislio je u sebi pukovnik Radoje. Međutim, pekare njegovog djetinjstva nije bilo a pekar mu reče da hljeba više nema, da je sve rasprodato i da je zakasnio.
,, Pa dobro“, pomisli pukovnik, ,,sješću u gradsku kafanu i tamo se odmoriti i doručkovati.“ Uostalom, bješe se uželio razgovora i maternjeg jezika pa se nadao se da će tamo sresti nekog od starih prijatelja. U vozu ni sa kim nije razgovorao, nije sreo ni jednog poznanika koji bi mu umognome skratio dugo putovanje, a nikog nije upoznao, jer to sve bjehu neki čudni ljudi, koju govarahu samo između sebe o nekim još čudnijim stvarima za koje pukovnik ne bješe ni čuo.
Odluči, dakle, da svrati u jednu od gradskih kafana, nadajući se da će sresti nekog od starih prijatelja. Ali se pukovnik još jednom iznenadi. Kafana iz njegove mladosti je i dalje bila na istom mjestu, ali tamo sjedahu neki čudni ljudi, nalik onima iz voza. Pričahu neke nepovezane stvari, kao da pričaju samo da bi govorili, pominjahu akcije, pokrete, planove, a svi nekako pospani, umorni, nerasanjeni, kao hipnotisani. Pukovnik nije mogao ni pomisliti da ti ljudi mogu pokrenuti neku akciju, pokret ili da imaju neke planove koje bi mogli ostvariti. Ne htjede da sjedi sa njima, iako bješe veoma umoran i gladan, jer pored toga što bjehu čudni i njemu daleki, niko ga ne pozva za sto niti ponudi pićem. Svako pijaše i plaćaše samo za sebe.
Jedno od rijetkih zadovoljstava pukovnika Radoja D. u penzionerskim danima bilo je čitanje novina. Oduvijek je volio da čita i novine je svakog dana kupovao. Smatrao je da tako doznaje istinu i činjenice i da na taj način ostaje, iako penzioner, u korak sa zbivanjima u svijetu. Odluči tako da kupi novine na maternjem jeziku, bar će na taj način malo utoliti glad za poznatim riječima. Ali se pukovnik četvrti put toga dana iznenadi. U prodavnici nije bilo ničega što bi on nazvao novinama. Samo je bilo nečega za šta bi on rekao da su slikovnice za malu djecu. Vrlo malo teksta, dvije-tri rečenice, i to sa nekim riječima koje je u doba pukovnikove mladosti bilo sramota i pomisliti, a komoli napisati. Ne bješe ni na jednoj strani vijesti o predstavama, izložbama, podvizima i uspjesima, uopšte o nekim lijepim stvarima za koje svijet treba da čuje i zna, već samo o nekim ljudima koji za sebe kažu da su “estradni umjetnici, zvijezde u usponu, modni stručnjaci, mladi autori...“ . Pukovnik ostavi novine sa izloga u čudu, pitajući se kakvi su to zanimanja i kakvi su to ljudi. Izgleda da se u njegovoj domovini dosta toga promijenilo.
Nije doručkovao, nije sreo nikog poznatog, nije kupio novine... Pukovnik, pomalo razočaran, odluči da prošeta. Na gradskom trgu, tamo gdje se nekad šetalo, razgovaralo i družilo, sada bješe skoro pusto. Ali pukovnik vidje nešto što ga, po prvi put toga dana, prenerazi. Nešto što ga podsjeti na jednu knjigu koju davno bješe pročitao. Naime, na jednom zidu bješe istaknuta parola:
NEMOJ DA MISLIŠ SVOJOM GLAVOM
A ispod nje, kao u post scriptum-u dopisano: ,,Svako ko čita knjige i odlazi u pozorište biće najstrože kažnjen.“ Pukovnik Radoje D. se prekrsti i upravi pogled ka nebu. Ne mogavši da zadrži bijes i očaj u sebi, progovori naglas: ,,Bože veliki na nebesima, kakva je ovo zemlja? Zar nema više ljudi? Gdje su ljudi, Bože? Gdje je nestala ljudskost, čast, sloboda, kućno vaspitanje, osnovna kultura? Zar nema više hljeba za gladne vojnike? Zar nema više prijatelja da upita za zdravlje i dočeka ratnika sa dalekog puta? Zar nema više istine i čovjeka koji bi rekao istinu? Zar da nam parola bude: ,,Nemoj da misliš svojom glavom“? Zar da rijetkost i nešto nenormalno bude čitanje knjiga i odlazak u pozorište, svete i plemenite dužnosti? “
Ali Bog je ćutao.
No, neki ljudi nisu. Isti oni ljudi iz voza i kafane, odvedoše pukovnika Radoja D. pred sud. Optužiše ga za narušavanje javnog reda i mira. U optužnici je, između ostalog, pisalo: ,,Pukovnik Radoje D. na javnom mjestu remetio javni red i mir. Razgovarao sa nekim “Bogom“ koji nije bio prisutan, postavljao neka čudna i besmislena pitanja, pominjao neke pojmove koji za nas nemaju značenja, neku “čast“ i “slobodu“ , nešto što se zove “kućno vaspitanje i osnovna kultura“. Smatramo dotičnog ludim i zahtijevamo od suda da ga najstrože kazni. “ Ljudi kao ljudi, osudiše.
....
Pukovnik Radoje D. umro je u zatvoru. Nije imao rodbine ni prijatelja.
U njegovom testamentu, kad je otvoren, stajalo je:
,, Vidim da umirem i nije mi žao. Svi ćemo umrijeti. Život je kratak i smrt je neminovna. 'Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje.' Ali kad već treba da umremo i kad znamo da ćemo umrijeti, onda makar treba da živimo. Ne da životarimo i samo postojimo, već da živimo život dostojan življenja i život dostojan jednog ljudskog bića. Ima stvari koje svaki čovjek mora od sebe da zahtjeva, koje su vrijedne žrtve, ali i onih na koje živ čovjek nikada ne smije da pristane. Ne smijemo da pristanemo da nam neko zabrani misao, da nam oduzme pravo riječ i da svojevoljno postanemo robovi. Uslovi za dostojanstven život su stav, karakter i poštovanje samoga sebe.
Kada sam se vratio iz rata, bio sam željan grumena rodne zemlje. Sada bih volio da je nikada nijesam ni vidio. Ja svoju rodnu zemlju nisam našao. Zemlju hrabrih, poštenih, časnih i iskrenih ljudi. Te zemlje više nema. Ovu zemlju su nam ostavili veliki junaci. Ne smijemo zemlju na koju je pala njihova krv i u kojoj se prevrću njihove kosti besramno rasipati i trošiti, kao da smo je sami stekli i kao da je imamo na pretek.
Jedan veliki pjesnik je jednom rekao da se domovina se brani životom i lijepim vaspitanjem. To je velika istina. Domovina se čuva znanjem, poštenim radom, očuvanjem porodice i prijateljstva, sjećanjem na naše pretke i slavnu prošlost, čitanjem knjiga i očuvanjem maternjeg jezika. Tako se domovina štiti i to je nešto što se zove rodoljublje. Parola treba da nam bude:
MISLI. UČI. RADI.
Samo to imam da ostavim.“
U spomen na pukovnika Radoja D. i na ljude slične njemu, napisah ovu priču.
