CIPELE
Najviše je volio štrudlu sa makom.
Uvijek bi, nakon što ustane i pođe na posao, kupovao po jedan komad, uvijek u istoj pekari i uvijek u isto vrijeme. Valjda je to jedno od onih sitnih zadovoljstava koja sebi dopuštaju obični, mali ljudi kakav je bio obućar Ahmed.
Obućar Ahmed imao je radnju u ulici moga djetinjstva, u onoj ulici u kojoj uvijek prvo u gradu rascvjetaju jorgovani i ljiljani, kao uspomene. I dan danas u sebi nosim miris tih drvoreda, i u duši mi se uvijek, sa proljeća, rascvjetaju jorgovani i ljiljani.
Njegova radnja bila je na samom raskrsnici, između škole i doma za stara i nepokretna lica. I sam je obućar bio na nekoj raskrnici raskrsnica, vječito na nekoj međi između djeteta i penzionera, sanjalice i jednog sumornog čovjeka.
Ako slučajno zađete u ulicu mog djetinjstva, obavezno svratite do njegove radnje. Ona nikako nije najveća zanatlijska radnja u toj ulici. Mnogo su veće zlatareva, kovačeva, pa čak i krojačka radnja, ali je za mene radnja starog obućara oduvijek bila najljepša, i nekako posebna. I ne samo za mene, već su sva djeca iz moje ulice najradije dangubila ispred ove radnje. Tu smo igrali neke naše igre, došaptavali se i dijelili tajne, prepisivali domaće zadatke, tu smo se najradije i tukli, svađali oko nekih sitnica koje su mi sada smiješne. Stari obućar nas nikad nije tjerao i nikada se na nas nije ljutio. Uvijek bi sa nama dijelio rijetke poslastice, poučne priče i savjete. Jedan naš drug je jednom čak i razbio staklo njegovog malog izloga, ali on se nije naljutio. Nije čak ni podviknuo na nas, niti tražio nadoknadu za učinjenu štetu. Samo je kratko odmahnuo rukom i sam kartonom zakrpio pukotinu u izlogu. Takav je bio stari obućar Ahmed. Svi smo ga mnogo voljeli.
Dakle, ako slučajno zađete u ulicu moga djetinjstva, i u radnju starog obućara Ahmeda, prvo što ćete tamo vidjeti su cipele. Svakakve cipele. Za bebe, dječije, za odrasle, za najstarije, za muškarce, žene, raznih boja, oblika, veličina... Neke od njih bi samo popravljao i krpio, neke od njih bile su skoro kao nove, pa ih je prodavao. Ali potpuno novih cipela nikada nije bilo. Obično su to bile stare, iznošene, pocijepane i oštećene cipele, koje je samo i jedino on mogao da popravi, zakrpi i osposobi za nošenje.
Poslije cipela, dvije stvari će vam nekako istovremeno pasti u oči. Prva je jedna fotografija na zidu. Mala fotografija, na kojoj je jedan plavokosi dječak, u novoj plavoj košulji od lana, sa velikim sanjalačkim osmijehom na licu. Primijetićete da je to slika đaka sa kraja školske godine, a stari obućar je nama jednom rekao da je taj dječak fotografisan kad je završio treći razred osnovne škole, i to sa odličnim uspjehom. Taj dječak je bio sin starog obućara Ahmeda. Sad kažem “bio“, mada znam da bi se stari obućar naljutio na mene (onoliko koliko bi bio u stanju), zapravo samo bi slegnuo ramenima nekako čudno i progunđao nešto, samo za sebe.
Roditelji nikad ne prihvataju da njihovog djeteta više nema, kao što se ni djeca nikad ne pomire sa tim da su roditelji umrli. Ne znam kako, ali već tada sam svojim malim srcem osjećala tu veliku životnu istinu, da nikad u potpunosti ne prihvatimo da su zauvijek otišli oni koje smo mnogo voljeli.
Poslije te fotografije, primijetićete jednu nogu. Zapravo, primijetićete da nema jedne noge. Obućar Ahmed nije imao jednu nogu. Nosio je protezu od desnog koljena nadolje. Stari obućar je mogao svakome da popravi i zakrpi cipele, osim samome sebi. I kad vidite tu jednu nogu, odnosno, vidite da nema jedne noge, ne možete a da ne osjetite sažaljenje i neku posebnu vrstu sjete, kad vidite da neko nema nešto što vi uopšte ne primjećujete da imate. Sada kad prizivam uspomene, shvatam da je taj čovjek bio za svako drugo osjećanje, osim za žaljenje.
Obućar Ahmed je u ratu ostao i bez sina i bez noge. Sina nikada nije našao, ni živog ni mrtvog. Odavno je prestao da ga traži. Ali sam opet osjećala, da negdje u onom uginjanju ramenima i tužnom mrmljanju sebi u bradu, ipak u obućaru postoji nešto što se zove nada. Starac nikada nije prestao da čeka svoga sina.
Bez noge je mnogo lakše živio nego bez sina, navikao se, kao što se životinja od čovjeka uvijek navikne na sve, i što ima i što nema. To je iskon. Nemilosrdno vrijeme uvijek učini da naučimo da živimo bez svega i sa svačim, da manje ili više prihvatimo svaku istinu i laž, ma kako gorke i surove bile.
Ženu nije imao. Mislim, u doba moga djetinjstva, nije. O tome nam nikada nije ni riječ rekao. Negdje sam načula da, kada se vratio iz rata nije je našao kod kuće. Bila se preudala.
Živio je tako stari obućar Ahmed u ulici moga djetinjstva, bez sina, bez noge, bez žene. Ali sa jednom željom. Svako od nas nosi u sebi neki prastari san, neku davnu želju, nešto za šta znamo da je nedostižno, pa ipak sanjamo i želimo kao da je moguće. Njegov san nije bio nemoguć, ali opet za njega neostvarljiv. Želio je cipele. Nove, nikad obuvene, nikad krpljene, nikad prepravljane, da oduvijek pripadaju samo njemu i nikome drugome. I da budu lakovane. Čitav život je proveo sa cipelama, pa mu nikad ni kroz ruke ne prođoše jedne lakovane cipele. Takve cipele su, u doba moga djetinjstva, nosila samo gospoda, ljekari i profesori, bankari i trgovci, a oni cipele nisu prepravljali, ni krpili, i naročito ne kod starog obućara Ahmeda.
Sve u svemu bio je to jedan dobrodušan, mio i drag čovjek. Samo nekako čudan, naročito za nas, djecu. Često smo se smijali nekim njegovim šalama, rečenicama, izjavama. Sad mi se nešto čini da nije trebalo da se smijemo, jer je u svemu što je bio stari obućar Ahmed bilo mnogo bola i gorčine, koje je sa dostojanstvom i ponosom nosio.
Pozdravljamo se jedne prilike sa njim, uobičajeno:
-Kako ste, čika Ahmede?
A on nam odgovara, na svoj način, kratko:
-Kao čovjek koji živi od sjećanja.
A mi se kao djeca, smijemo iz sveg glasa. Šta su to sjećanja? Zar od toga može da se živi? Kako od toga da se diše? Da li se to jede, pije, ili na neki drugi način hrani čovjekovu dušu? Tada to nikako svojim dječijim glavicama nismo mogli da shvatimo.
Drugi put, opet mu se javljamo:
Šta radite danas, čika Ahmede?
A on nam odgovara, opet nekako svojstveno sebi, kratko ali zagonetno:
-Isto što i uvijek, zaboravljam.
A mi se smijemo, dugo se smijemo. Šta je to zaborav? Zar je i to posao? Da li to čovjek izvršava čekićem, dlijetom ili nekim drugim alatom?
Tada smo se mnogo smijali zaboravu. Sada mi više nije smiješno, već bolno.
Događaj koji je nekako preusmjerio moje djetinjstvo zbio se jednog prohladnog jesenjeg jutra. Bio je septembar i sva djeca iz ulice moga djetinjstva su bila u školi. Žao mi je što sam tog septembarskog jutra bila u školi, i nisam mogla da prisustvujem onome što se dogodilo.
Naime, u radnji koja se nalazila između škole i staračkog doma, u izlogu koji je moj drug jednom razbio, stajao je jedan ostvareni san. Na zubatom septembarskom suncu presijavale su se nove, crne, lakovane cipele.
Niko nije znao odakle su se tu stvorile. Ni pekar, ni zlatar, ni kovač, ni djeca koja su išla u školu, ni penzioneri iz staračkog doma nisu vidjeli ruku koja je u izlogu ostavila nove cipele. Zašto bi to neko uradio? Bankar, ni ljekar, koji su mogli da imaju ovakve cipele, sigurno nisu svratili i poklonili ih starom obućaru. Radnja nije bila obijena i ništa nije nedostajalo. Neko je imao ključ.
Mi, djeca, smo prvi imali čast da prvi vidimo ostvarenje jedne davnašnje želje, jer smo uvijek rano išli u školu. Obućar je, zauzet kupovanjem svoje omiljene štrudle sa makom, uvijek otvarao nešto kasnije. Kupivši svoju štrudlu, zaputio se ka radnji kratkim žurnim koracima. Kao da je osjećao da ga tamo neko čeka.
Međutim, kad otključa stara vrata, ne zateče nikoga. Sve je bilo na istom mjestu kao juče. Metla u uglu, čekić na stolu, cipele u izlogu. Sjede za sto da pojede svoju štrudlu prije nego što počnu da pristižu mušterije. Bješe pojeo do pola, kad vidje da nešto nije na svom mjestu. Nešto nije bilo tu kad je juče zaključao svoju radnju.
Ugleda cipele. Nove, crne, lakovane, baš onakve kakve su bile u njegovom snu i kakve su godinama spavale u njegovom umu. Istog trenutka je shvatio, kao što uvijek shvatimo kad nam se ostvari jedna nada, da je ključ od radnje, u životu dao samo jednoj jedinoj osobi. Sjećao se ovakvih septembarskih jutara kad je ključ stvaljao u jedan mali džep kaputa za školu, kako bi vlasnik kaputa mogao da ode pravo kući, ako on odocni u radnji.
Do pola pojedena štrudla sa makom mu ispade iz ruke.
Kad smo se vraćali iz škole, vrata od radnje starog obućara Ahmeda bjehu zaključana. Kad dođosmo kući, stariji nam rekoše da je stari obućar umro. Za nas, kao da se pomrači septembarsko sunce. Kao da jorgovani i ljiljani iz ulice moga djetinjstva zatvoriše svoje latice i zaspaše zauvijek.
Zar se umire i od prevelike radosti?
....
Sprovod starog obućara bio je kratak i tužan. Nije imao “ni dugova, ni drugova“, kako se to u vrijeme moga djetinjstva govorilo. Nije bilo ni muzike, ni tužbalice. Došli su komšije i zanatlije iz ulice. Nama, djeci, stariji nisu dozvolili da prisustvujemo sahrani, kao da smo se mi tada bojali nečega što se zove smrt. Mi smo ipak skriveni iza jednog usnulog jorgovana, posmatrali kako zauvijek odlazi neko koga smo mnogo voljeli. Možda smo tek tada shvatili šta znači “otići zauvijek“ tamo “odakle se niko nikada nije vratio“. Jer stari obućar Ahmed, iz ulice moga djetinjstva, se nikad nije vratio.
Umjesto njega, radnju je sljedećeg jutra otključao jedan plavokosi čovjek sa tužnim izrazom na licu, koga je obućar Ahmed čekao čitavog života.
U izlogu su se na suncu presijavale nove, crne, lakovane cipele. Nikad obuvene. Na stolu se nalazila štrudla sa makom koju je siroti obućar mnogo volio, do pola pojedena.
