Newton's parakeet (Psittacula exsul) is an extinct species of parrot that was endemic to the Mascarene island of Rodrigues in the western Indian Ocean. Several of its features diverged from related species, indicating long-term isolation and adaptation on Rodrigues. Around 40 centimetres (16 in) long, Newton's parakeet was roughly the size of the rose-ringed parakeet, a close relative and probable ancestor. Its plumage was mostly greyish or slate blue, although most species in its genus are green. Little is known about its behaviour; it may have fed on nuts of the bois d'olive tree, along with leaves. It was very tame, and was able to mimic speech. Newton's parakeet was first written about by the French Huguenot François Leguat in 1708, and was mentioned only a few times by other writers. The bird became scarce due to deforestation and perhaps hunting, and was probably wiped out by a series of cyclones and storms that hit Rodrigues in the late 19th century. Only two specimens remain, both from the 1870s. (Full article...)

-Iz stranica starog dnevnika -

Osvanuo je taj ljetnji dan koji je bio nekako već ustaljen. Rano ustajanje, odlazak po najbolje freško voće,  nezaobilazne krofne i pravac na plažu. Otvaranje lokala i te male ljetnje kuhinje predstavljao je svakodnevni ritual ljeta te godine. Iako je bilo često naporno skoro na ivici snage sve je nekako opet prštalo i vrvilo od života i zadovoljstva.

Tog jutra ljudi su onako izmoreni od kupanja dolazili po još hrane i osvježenja. Medjutim već treći put dolazio je taj, po mom mišljenju, par koji je uporno tražio palačinke. Pomislih: “kako im ne dosadi i daj malo promijenite ne mogu više da ih pržim”.. Smijeh. Medjutim to sam preusmjerila u pitanje "oo vidim dopadaju vam se naše palačinke?" , na šta je cura odgovorila, ljubaznim tonom, kako su se ona I drug “navukli” jer su jako ukusne, dok je momak posmatrao, naš razgovor, nedaleko sa strane.

 Sunce je peklo sve više i više, dodatna toplota šporeta i peći samo su  usporavale vrijeme koje se činilo  kao da je stalo.

Kako je padala noć sve je manje bilo posla, posmatrala sam kako narod šeta obalom i svi nešto čavrljaju i stvaraju žamor ljetnje noći.

A onda stiže, drug, konobar koji me kroz onaj provokativni osmijeh pita šta želim da popijem I dodaje “pita momak iz lokala”. Iznenadjena upitah da mi pokaže koji, kad to momak iz onog “para” što voli palačinke. Zahvalih se i odbih. Ništa mi nije jasno.

Medjutim on je I dalje bio uporan u nadi da ću prihvatiti, ali ništa od toga.

Već istu noć, onako umorna, jedva dočekala da se domognem kreveta nakon napornog dana, zaspala sam I sve zaboravila.

I opet rano jutro počinje istim tempom, ali u vazduhu ipak kao da je bilo nešto drugačije. Dan je bio poprilično ispunjen napornim radom I taman u periodu pauze dolazi on. Ljubazno se predstavi, opet,  I  pozva, nekim šarmantim stilom, da časti piće jer je prošla večer bila neuspješna.

Dogovor je bio da se nadjemo u 20 časova, kod stare pošte. U 21.vijeku brojeve ne razmijenismo nego se sve nekako zasnivalo na riječi, baš kao nekada.

Čudan osjećaj, nešto kao trema, bio je prisutan još od jutra, ali kako je dan odmicao činilo mi se da je toga sve više. Nakon par odjevnih kombinacija odlučih se za tu ljubičastu haljinicu, omiljeni par baletanki i nespremnim korakom krenuh.

Pokušavala sam da sve to posmatram baš kao neku obicnu šetnju ali nije mi se dalo. Prepoznala sam ga po žaru cigarete dok je stajao na uglu zgrade.

Bio je to poprilično čudan susret.  

Uputili smo se ka tom malom kafiću na pjeni od mora. Kako je vrijeme prolazilo atmosfera je bila sve ljepša I ljepša. Vidi se da je imao stila, ali I iskustva. Pričao je tako lijepo I sasvim normalno, bez imalo tenzije, nekog izigravanja ludila. A onda u sred vedre noći, poče pljusak.

Sakrili smo se ispod zidina starog grada, ali brzo su prošle te krupne, ljetnje kapi.

Romantična šetnja kraj mora, nastavila se u istom duhu, sve dok nije krenuo da ispunjava svoju želju. Za mene je to značilo veliku stvar, jer to bi bio moj prvi poljubac, a to je itekako velika stvar. Uplašeno sam mu priznala. A onda sam htjela da se zemlja otvori, pokušavala sam samo zadržati suze I kulturno pobjeći.

Bio je tako nježan I razuman, prihvatio je sve to kao da je znao I ispratio me je do “kočija” poštujući moju odluku.

Na tom putu, tempratura mog tijela je rasla, toliko da je uslijedila groznica baš kao kod nekog teškog virusa. Plakala sam dok nisam zaspala.

Jutro. Budim se I ne izlazim ispod pokrivača. Zemljoo otvori see opeet! Ali ništa se nije mijenjalo. Trebalo je skupiti hrabrosti I pojaviti se na plažu gdje će biti on.

Osmijeh, normalno ponašanje I poziv za još jednu šetnju olakšali su osjećaj nelagode.

Sve je bilo drugačije I na svoj način lijepo, zauvijek zapamćeno. Sada kada se sve na neki način znalo, opet je bilo lakše.

Plaže su uveče mnogo ljepše I čistije, nema silnog naroda I buke, čuju se samo talasi I daleki žamor sa staze, a nebo je uvijek tako jezivo zvezdano.

Na neki slatki prepad, učinio je da taj prvi poljubac pamtim na najljepši mogući način, do kraja života.

Sledeći dani su proticali kao neki predivni san. Sve je prošlo tako brzo, a on je morao da ide.

Tog dana padala je jaka kiša. Sjedjeli smo u našem kafiću, gledajući daleko u more, do linije horizonta. Sivilo je vladalo I nebom I morem, pojačavajući osjećaj tuge. Sve do zadnjeg minuta pred kretanje držao je moju ruku čvrsto.

Pokušavala sam da budem jaka I razumna, ali bilo je to teško, taj zagrljaj činio se kao vječnost, a ujedno I kao sekund. Kao da smo oboje znali da je to kraj.

Okrenuvši ledja suze su pojačavale onu ljetnju kišu jer sve je eksplodiralo u meni.

Dugo nakon toga trebalo mi je da shvatim da se sve završilo.

I evo sada nakon toliko godina, mogu osjetiti emocije tih dana, jer su I zauvijek će biti nešto posebno u mom životu. Da se vratim unazad I da znam sve što će biti, sve bih opet isto. Znam da mi je rekao više puta kako ću ga brzo zaboraviti ali nisam “Luka”. I dalje čuvam ono što si mi poklonio da me podsjeća na tebe.

Bile su to divne ljetnje večeri, nekako pripadajuće.