Kostumbija

Raspeće je, bijeg vija,
čežnja je rogata, 
košuta moja, kostumbija.

Slijepac pali fenjere,
ne znajući za lustere
pored puta!
Ispod netačnog kaputa,
plamsa vjera,
na njegovom vratu sfera
boji jutra.
U hladu je vatra
kao zvijezda crvena,
što komarcu topla vena.

Nema Sunca, ako hoćeš,
nabasane lobanje, treš,
od zvuka, tama još je luđa,
pa čija međa,
ima granice,
kad bez najmanje varnice,
glave su bez vida.
Čovjek bez stida
svojih dubina,
zna šta je istina:

Duh u mraku,
sija sloboda,
tijelo u raku,
okean iznad broda.

Rijeka iz košute vija,
moja kostumbija.